IV.DIO

SMRTI  NEMA

21. Član

PRAVA PRIRODA SMRTI

Između svih neizvjesnosti koje su svojstvene ovom svijetu samo je jedna izvjesnost: Smrt. Jedanput, nakon kratkog ili dugog života dolazi taj završetak materijalnog odlomka našeg postojanja, koje znači rođenje u jednom novom svijetu. "Rođenje" je zaboravljanje prošlosti, kaže pjesnik Wordsworth.

Rođenje i smrt možemo promatrati kao prijenos čovjekovog djelovanja s jednog svijeta u jedan drugi pa ovisi od našeg vlastitog stava hoćemo li takvu promjenu nazvati rođenjem ili smrću. Kada nastupa u ovaj svijet u kojem živimo, onda to svi zovemo rođenje, kada napušta našu razinu postojanja da prijeđe u jedan drugi svijet onda to zovemo smrt. Za osobu time pogođenu taj je prijelaz iz jednog svijeta u drugi sličan kao daj e ovdje preselio u drugi grad, on živi nepromijenjeno, samo su se njegove vanjske prilike promijenile.

Prijelaz iz jednog svijeta u drugi prati često veća ili manja nesvijest, slično kao kod sna, jer je naša svijest još upravljena na svijet koji smo napustili. Za vrijeme djetinjstva nebo se nalazi kao stvarna činjenica oko nas, sva su djeca vidovita dulje ili kraće vrijeme nakon rođenja, a i svatko tko u smrti prelazi prijeko zadrži zemaljski svijet još neko vrijeme u sebi. Kada jedan čovjek u punoj snazi prelazo prijeko, čvrsto povezan još sa obitelji, prijateljima, ili drugim interesima, onda će gusti svijet i dalje privlačiti njegovu pažnju kroz mnogo dulje vrijeme nego kada smrt nastupi u zreloj starosti, kada su zemaljske veze već jako olabavjele prije nego li je nastupila promjena nazvana smrt. To se odvija prema istom pravilu po kojem su sjemenke nezrelog voća još čvrsto sraštene s mesom ploda, dok se kod zrelog voća mogu lako odijeliti. Zato je mnogo lakše umrijeti u uznapredovaloj starosti nego u mladim godinama.

Nesvijest, koja obično prati promjenu, kod nastupajućeg duha prigodom rođenja i kod odlazećeg duha prigodom smrti, treba pripisati našoj nesposobnosti da odmah prilagodimo naš kut gledanja. To je slično poteškoći kada iz tamne prostorije dođemo na suncem obasjanu ulicu ili obratno. Uslijed ove okolnosti prođe neko vrijeme prije nego li uzmognemo razlikovati predmete oko nas. Tako je i s novorođenim i umrlim, oba moraju svoje gledanje prilagoditi novim prilikama.

Kada je došao čas ispunjenja zemaljskog života to je kraj uporabivosti zemaljskog tijela, pa ga Ego napušta kroz glavu kod čega uzima sa sobom intelekt i osjećajno tijelo, što je činio i prije svake noći prigodom spavanja. Sada životno tijelo postaje beskorisno tako da se također povlači i kada je srebrna nit koja povezuje više nosače s nižima prekinuta, on se više ne može obnoviti.

Mi se sjećamo daje životno tijelo sastavljeno iz etera i da ono za života obavija gusto tijelo bilja, životinja i čovjeka. Eter je tjelesna tvar i zato ima težinu. Jedini razlog zašto ga znanstvenici ne mogu vagati je taj, što se ne može njega skupiti velika količina i staviti na vagu. Ali kada on napusti gusto tijelo prigodom smrti onda uvijek tijelo postane lakše, što pokazuje daje nešto nevidljivog što je imalo težinu napustilo gusto tijelo.

Fizička znanost zna da kakva god bila sila koja tjera srce, da ta sila ne dolazi izvana nego iz unutrašnjosti srca. Okultist vidi jedno mjesto u lijevoj srčanoj klijetki blizu vrha, gdje mali atom pliva u moru najfinijeg etera. Snaga u tom atomu, jednako kao snage svih drugih atoma, je još nepodijeljeni život Božji. Bez te snage ne bi mineral iz materije mogao oblikovati kristale niti bi kraljevstvo bilja, životinja i ljudi bilo sposobno da si stvara tijela. Što dublje idemo to nam postaje jasnije kako je istina da živimo u Bogu, da se u njemu krećemo i svoj bitak imamo.

Onaj atom se zove atom- klica. Snaga koja se u njemu nalazi pokreće srce i uzdržava organizam na životu. Svi ostali atomi u tijelu moraju titrati u skladu s atomom- klicom. Snage ovog atoma stanovale su u svakom gustom tijelu koje je Ego ikada posjedovao, s kojim je bio povezan i na njegovim plastičnim pločama urezana su sva iskustva tog Ega koja je imao u svakom pojedinom životu. Kada se mi Bogu vratimo, kadajedamput opet postanemo jedno s Bogom onda će taj izvještaj, koji je posebni Božji izvještaj, uvijek ostati i po tome mi zadržavamo svoj individualitet. Naša iskustva mi pretvaramo u sposobnosti, zlo se pretvara u dobro a dobro mi zadržavamo kao snagu zajedno više dobro, ali izvještaj o iskustvima je od Boga i u Bogu i to u najužem smislu riječi.

Srebrna nit koja sjedinjuje više nosače s nižima svršava na atomu- klici u srcu. Kada je zemaljski život na prirodan način završio oslobađaju se snage atoma- klice same od sebe i napuštaju tijelo zajedno s višim nosačima uzduž srebrne niti preko pneumo- gastnčkog živca i potiljka glave. Taj slom u srcu znači zemaljsku smrt, ali spnječavajuća srebrna nit nije odmah prekinuta, u nekim slučajevima tek nakon par dana.