Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

269

PUTA

OD 14.01.2018.

MOJE BOLESTI I MOJI SNOVI

MOJE BOLESTI I MOJI SNOVI
Nedostajali su mi: intuicija, vidovitost i «osjećanje» vlastite energije - sposobnosti koje omogućuju da provjerite što iscjelitelji i vidovnjaci rade. Nalazila sam u knjigama i metode kako razviti te zaboravljene sposobnosti koje su nam svima urođene, ali ja nisam bila nikakav talent za to. Tako sam tada mislila. Probala sam provjeravati štogod preko viska, ali to je bila čista katastrofa. Ako bih u srijedu postavila kontrolno pitanje: «Je li danas nedjelja?«, preko viska bih uredno dobila odgovor da jest. Činilo se da ta «sprava» nije za mene.

MOJE BOLESTI I MOJI SNOVI

Konačno, kad svi budu jedno s Bogom

1 kad budu potpuno svjesni toga,

Obećavam vam da niti jednog trena

Kad pogledate nazad u život, nećete reći

«To je bilo glupo.»

Reći ćete

«To je bila ljubav koja je tražila da spozna sebe saniu.» '

(Emmanuel's Book)

 

Moja sreća zbog lvoninog ozdravljenja bila je neizmjerna - iako se to događalo postupno, a ne u jednom trenutku kojeg sam mogla prepoznati kao prekretnicu i razlog za slavlje. Osjećaj sreće bio je zatim pomućen jednim drugim događajem.

Ivoni je moglo biti deset godina, bilo je ljeto i ja sam se jednog dana teško razboljela. Baš jednog lijepog ljetnog dana. Bila sam na izletu s prijateljem.

Sve je izgledalo dobro i mirno. Odjedanput sam osjetila potpunu malaksalost i drhtavicu. Temperatura mi je pala na 36 stupnjeva i niže. Od tog dana nisam mogla probavljati nikakvu hranu osim raskuhane riže, narasle su mi nekakve kvrge po limfnim čvorovima, temperatura mije bila stalno niska i, što je najgore, bila sam potpuno iscrpljena. Krenula sam u pohod na razne ambulante i specijalističke preglede. Svi unutrašnji organi su izgledali uglavnom u redu, krvna slika također, a ja sam jedva stajala na nogama. Doduše, prva dijagnoza je ipak postavljena - poremećaj u radu štitnjače. Bila sam uvijek vitka, a tad sam smršavila deset kila u kratkom vremenu, jer moj probavni sustav nije probavljao ništa, pa sam zapravo postala baš mršava. Tri - četiri mjeseca nisam išla na posao. Onda sam nekako skupila nešto snage, počela raditi i relativno normalno živjeti, ali ipak stalno na rubu potpune iscrpljenosti. I tako idućih nekoliko godina. Godinu dana nakon pojave bolesti dijagnosticirana mi je upala obaju bubrega, upala gušterače, upala žuči, upala crijeva, natečena jetra. Štitnjača se uz terapiju za izbacivanje viška joda oporavila.

U tih nekoliko godina meni je bilo loše, a moji simptomi bili su gotovo identični nekadašnjim Ivoninim, samo što ona nikad nije bila malaksala i nije joj nikad dijagnosticirana upala, ili bilo kakvo oštećenje, nekog organa, osim krajnika, koje smo spasili od vađenja zaslugom jednog starog iskusnog specijaliste (koji je rekao: «Pa pričekajmo još malo s operacijom.« Zatim je Ivona ozdravila od svega, pa tako i od upale krajnika). Znači, nekako u isto vrijeme kad sam se ja počela «raspadati», Ivoni je počelo naglo poboljšanje koje je završilo potpunim ozdravljenjem. U isto vrijeme, ili možda godinu dana ranije, moj otac, koji je dotad mogao jesti skoro pa i kamenje, počeo je alergično reagirati na dosta vrsta hrane te osjećati simptome bronhijalne astme. Nešto nakon početka mog perioda iscrpljenosti, mojoj mami je metastazirao tumor nakon osam godina mirovanja, poslije čega je dvije godine kasnije umrla. Tata i mama su živjeli u drugom gradu, ali smo bili dosta povezani i zajedno smo provodili nekoliko mjeseci godišnje, što kod njih, što kod nas. Tada sam počela naslućivati neku, barem vremensku, podudarnost u oboljenjima i ozdravljenjima nas četvoro. Bio je to dobar trag. Naše zdravstvene tegobe imale su «neku tajnu vezu».

Ukratko, četiri-pet godina nakon mamine smrti tata i ja smo opet mogli sve jesti kao i prije, a Ivona je ozdravila još i ranije - dvije godine nakon mamine smrti. Mama je prerano umrla, u šezdeset drugoj godini života, ali kao da nas je svojom smrti oslobodila nečega. Jer, kao što smo neobjašnjivo i odjednom svi dobili alergijske, probavne i svakakve druge smetnje, tako su postupno i neobjašnjivo i nestale, potpuno nestale. Neobjašnjivo, jer, kao što znate, za alergije uzrokovane hranom nema nikakve medicinske pomoći osim ublažavanja simptoma. Počela sam se pitati govori li ta vremenska podudarnost nešto dublje o nama?

U šest-sedam godina koliko je trajao taj period svašta se dogodilo. Ipak, ne bi se moglo reći da smo proživljavali posebne stresove, ili stresove s kojima se nismo mogli nositi. Iako su nas mamina bolest i smrt jako pogodile, tatini i moji probavni problemi su počeli mnogo prije, čak godinu dana prije, nego što su mami dijagnosticirane metastaze - u nekom relativno mirnom periodu, koji je na neki način bio i obećavajući jer je Ivoni bilo bolje. Kad smo nakon tih pet-šest godina već ozdravili, značilo je da smo nešto naučili iz te situacije. Tu bi svatko stao i bio zadovoljan, ali ja sam htjela znati zašto nam se to dogodilo i što smo zapravo naučili iz toga. Naprosto nisam odustajala sa svojim pitanjima.

I dalje sam čitala sve one silne knjige - psihologija, parapsihologija, iscjelitelji, vidovnjaci, astrologija... Činilo mi se da sam već puno toga naučila, ali sve je to ipak bila nekakva zbrka. Vjerovala sam da se ljudi mogu izliječiti bioenergetskim tretmanima, ali meni takvi tretmani, kod tada poznatog bioenergetičara, nisu pomogli ništa. Zdravorazumski smo tumačili da mi je deset godina strke oko Ivone uzrokovalo iscrpljenost i sve to. Ali što je bilo tati?

On nije imao nikakvu strku. Živio je ugodnim penzionerskim životom na selu bez ikakvih životnih problema. Bila sam stalno u nekom sherlokholmes gardu. Sve i svaki detalj sam ispitivala, a nije bilo odgovora.

Za razliku od većine ljudi kojima je u to vrijeme cijelo područje bioenergije i iscjeljivanja uz pomoć različitih iscjelitelja bilo odbojno i nerazumno, ja sam osjećala da moji odgovori leže upravo tu negdje, u toj vrsti realnosti, ako je tako možemo nazvati. Međutim, velika smetnja mi je bila to što sam cijelo područje stalno ispitivala samo razumski, intelektualno, što mi je bio jedini alat na raspolaganju.

Nedostajali su mi: intuicija, vidovitost i «osjećanje» vlastite energije - sposobnosti koje omogućuju da provjerite što iscjelitelji i vidovnjaci rade. Nalazila sam u knjigama i metode kako razviti te zaboravljene sposobnosti koje su nam svima urođene, ali ja nisam bila nikakav talent za to. Tako sam tada mislila. Probala sam provjeravati štogod preko viska, ali to je bila čista katastrofa. Ako bih u srijedu postavila kontrolno pitanje: «Je li danas nedjelja?«, preko viska bih uredno dobila odgovor da jest. Činilo se da ta «sprava» nije za mene.

Psihologija, psihoanaliza, transpersonalna psihologija - svi su pričali o podsvjesnom, nesvjesnom, potisnutom, skrivenom. Prebiru oni po podsvjesnom, uočavaju neka pravila, neke oblike, ali sve to je u suštini jedno veliko lutanje. Još i danas. Već je skoro svakome poznato i očito da je nesvjesni dio nas neobično jak i da čini svakojaka «čuda». Tek dobar odnos svjesnog i nesvjesnog vodi nas na pravi put, naš put. Sila dobrih knjiga je napisana na tu temu. Slijedila sam njihove naputke i postizala dobre rezultate, razna poboljšanja u odnosu prema ljudima, u poslu, u svemu. A onda bi dolazile situacije kad sam bila sigurna da sam postupala «ispravno», u skladu s najboljim duhovnim istinama, psihološkim poučcima i moralnim zapovijedima, a rezultat bi bio loš ili katastrofalan. Zapravo, to je prva percepcija kad se nađete u situaciji koja vam ne odgovara, koja vrijeđa ili boli - «opet sam u nevolji!». Slijedi misao: « Aha, imam ovaj problem, ne zato da me uništi ili kazni, nego da nešto naučim». I ta vas misao vodi naprijed. Međutim, kad otkrijem da se o takav sličan problem spotičem već peti ili sedamnaesti put, što znači da lekciju nisam naučila, i kad ne znam niti jedan novi način kako riješiti stari problem - što tad? To je bila situacija koja je mene poticala na istraživanje. I tako sam istraživala, čitala, eksperimentirala, sa sobom i na sebi, jer je to jedino bilo moguće. Jako mi se dopadala misao: «Ako hoćeš promijeniti svijet, trebaš samo promijeniti sebe» (druge ionako ne možemo, to skoro svi već znaju). Naravno, tu sam misao uočila u literaturi nakon duge i bolne povijesti svojih promašaja da promijenim druge, uglavnom životne partnere.

U to vrijeme počela sam obraćati pažnju i na svoje snove.

Iskustvo snova je zapravo mistično iskustvo, koje je oduvijek privlačilo našu pažnju, ali smo uvijek bili nesigurni u interpretaciji, bilo kao pojedinci svatko za sebe, bilo kao stručnjaci, pa bi najčešći rezultat bio da smo prestajali opažati snove, tj. ispalo bi da ih se ne sjećamo. Psiholozi i psihijatri znaju važnost snova, ali ni oni ne bi stavili ruku u vatru da su ih točno interpretirali, ili da su od pacijenta samog dobili točnu interpretaciju nekog značajnijeg broja snova. Ja sam potpuno slučajno otkrila da putem snova dobivam važne informacije za moj život. Ali, osim informacija, snovi su mi donijeli i nova pitanja.

Ljudi pamte snove malo ili nikako. Valjda sam i ja bila u toj većini. Onda se dogodilo da me Ivona svake noći budila sa svojim grčevima i noćnim morama i to skoro uvijek u dva i po sata u noći. Bilo je to vrijeme kad sam sanjala, i tako sam zbog buđenja počela pamtiti snove. Nije meni tada bilo lako, pa nisam puno obraćala pažnju na snove do jednog događaja. Trebala sam službeno otputovati u drugi grad i, između ostalog, sresti se s jednim starim prijateljem, kojeg dugo nisam vidjela.

Koju noć prije puta sanjam san koji nedvojbeno govori da neću uspjeti sresti prijatelja, da će se dogoditi neki nesporazum. «Baš da vidim kako će se to dogoditi sad kad sam upozorena!», pomislim znatiželjno i krenem na put. Dođem u hotel, daju mi sobu na desetom katu. Dođem gore, kad ne radi telefon. Tada nije bilo mobitela, a ja se tek trebam dogovoriti s prijateljem kad ćemo se naći. On je doduše znao u kojem sam hotelu. Shvatim da će mi taj nedostatak telefona prouzročiti ono što sam u snu vidjela, pa se spustim na recepciju i zamolim da mi daju drugi aparat. Ali oni neće, nego mi daju drugu sobu. Pa dobro, tamo telefon radi. Malo sam čitala, pa sam rano zaspala i sutra otputovala. Prijatelja nisam srela. Čujemo se mi kad sam se već vratila i on mi ispriča što je bilo. Zvao me telefonom da se dogovorimo kad ćemo se vidjeti. Ja se nisam javljala. Onda je došao u hotel, popeo se na deseti kat i pokucao na vrata. Ja nisam otvarala. I što je mogao? Otišao je. Kvaka je bila u tome što je službenik uveo u evidenciju da sam u onoj prvoj sobi gdje telefon nije radio, a nije korigirao promjenu sobe zbog moje reklamacije na telefon. Tako je prijatelj dobio krivi broj sobe, one iz koje sam otišla. Kucao je na kriva vrata i nije me mogao naći ni telefonom ni osobno. A da nisam bila «u stanju pripravnosti« zbog sna, možda ne bih ni provjeravala ispravnost telefona, tako bih ostala u prvoj sobi i prijatelj bi me našao tako što se došetao do te sobe. Ali kako god okrenuli, rezultat je bio da je san točno predvidio - nećemo se sresti. Još kasnije shvatila sam točniju interpretaciju sna - nije bilo dobro tada sresti tog prijatelja; san me upozorio, savjetovao, a ja sam htijući suprotno, ipak poslušala.

Tako sam shvatila da sam vrlo precizno predvidjela budući događaj, sekvencu po sekvencu. Nisam o tome čitala u knjigama kao o iskustvu drugih ljudi, nije se radilo o predviđanju neke gatare, u čiju vjerodostojnost lako posumnjamo. Ja osobno sam vidjela svoju budućnost. Vrlo detaljno, vrlo precizno, kao da gledam film. Kad se nešto slično događalo i dalje, morala sam sama sebi protumačiti o čemu se radi. Morala sam. Možda nije bilo najhitnije kako je to moguće, jer kategorija prostor-vremena iz teorije relativnosti objašnjava da je to moguće. Barem sam ja to tako protumačila. Možda je važnije bilo pitanje: Imam li ja iz časa u čas slobodnu volju, ili je već sve negdje unaprijed predviđeno, i to ne samo grosso modo, već detaljno? I još k tome me netko ili nešto upozorava da se moj plan da vidim prijatelja neće ostvariti. A kad moja slobodna volja odluči savladati sve prepreke, to mi svejedno ne uspije, nego se baš ostvari san. Čiji je to bio san? Ako ja na javi nisam uspjela savladati jednostavnu prepreku, čak štoviše stvorila sam djelomično i samaj?repi-eku da se ne ostvari moja «slobodna volja», nego da se ostvari san. Čiji san? San sam svakako osjećala kao «svoj». Ja sam bila u snu, ja sam vodila radnju, nije bilo nikoga trećeg. Moglo bi se reći da sam neka ja koju ne poznam, poručila nešto ovoj ja koje sam svjesna. I još se dalo zaključiti da je ta ja koju ne poznam bila jača, puno jača. Nisam znala što bih dalje sa svim tim, pa sam pustila. Snovi su se sanjali i dalje. Koji put ih ne bih znala protumačiti, ali s godinama sam ih tumačila sve bolje i uvijek su mi davali dragocjene informacije, koje su mi pomogle izbjeći puno pogrešaka ili nevolja. Kad sam jednom odlučila dati snovima tu funkciju, «oni» su je obavljali. Stekla sam izvrsnog «savjetnika» koji me upozoravao na velike probleme na koje bih uskoro naletjela, ali mi je i «sugerirao» najbolje rješenje, najčešće ukazujući na uzrok problema, jako sam dobro surađivala sa svojim «savjetnikom», dakle s nekom drugom «ja», što i dan danas traje. Ali tko je «on» bio, otkuda mu informacije iz budućnosti, otkuda mu sposobnost da me upozori baš na ono što bez njegova usmjerenja ne bih bila znala riješiti na svoje dobro? Kasnije sam počela pitati za informacije i objašnjenja i iz prošlosti.

1 to sam dobivala - ne uvijek, nego očito onda kad je bilo potrebno da znam. Informacije o budućnosti sam lako provjeravala, jer bi se san dogodio.

Ali kako provjeriti informacije iz prošlosti, jesu li točne ili ne? U suštini, čim postavite bitno pitanje, dobijete i odgovor.

Tako sam jednom čula ispovijest jednog prijatelja o traumatičnom događaju iz njegova djetinjstva, iz vremena kad mu je bilo pet godina. Samog događaja on se sjećao djelomično, a dojam užasa pratio ga je cijelog života.

Sanjala sam taj ružan, iako možda ne baš tragičan, događaj vrlo detaljno.

Kad sam ispričala prijatelju san, njegovo sjećanje se potpuno vratilo. Shvatio je da se potpuno podudara s mojim snom, a od mene je dobio informacije koje su popunile rupe u njegovu sjećanju. «Jedini» problem je bio u tome da je njegovo potisnuto sjećanje prouzročilo osjećaj krivnje, koji je bio neproporcionalno veći od samog događaja i koji mu je obilježio, pa, moglo bi se reći, i dobrano uništio cijeli život do tada, jer je prouzročio lanac događaja koji su se nastavljali na onaj prvi ružni događaj. Psihoterapeuti znaju da je to uobičajeni slijed. Otkuda meni ta informacija? San je bio doslovno jasan da nije trebala ni najmanja interpretacija. Čovjeka sam upoznala kad mu je bilo četrdeset i pet godina, a nikome nikada nije spomenuo tu zgodu, koje se, uostalom, nije detaljno ni sjećao sve dok mu je ja nisam odsanjala.

Dobila sam način da se potpuno pouzdano u svom duhu krećem kroz vrijeme, u prošlost i u budućnost, i nađem ključne informacije koje mi trebaju.

Ne, dakle, uvijek i o svemu što bi mi palo napamet, nego o onome što je moj «savjetnik» u svojoj mudrosti odlučio da mi treba. Tako sam upornošću i domišljatošću proučila i provjerila psihološke teorije plus «Veliku sanjaricu s tumačenjem snova» i došla do vlastite interpretacije snova te njihove korisne upotrebe. Kako se to dogodilo? Ivona me godinama budila u dva i trideset usred noći, a ja sam pažljivim opažanjem i razmišljanjem tu nezgodu pretvorila u svoju korist jer sam zbog toga pročitala deset knjiga više, razbijala glavu teorijom relativnosti i Hawkingsovim knjigama o početku Svemira i velikom prasku - što mi je tada, ali i kasnije, sve dobro došlo.

Možda nije na odmet dodati da to buđenje u dva i trideset nije bilo samo buđenje. Ivona bi se mučila u grčevima i bolovima, trebalo joj je nekako dati tabletu, pričekati petnaest minuta-pola sata da počne djelovati, zatim je uspavati.

Najčešće sam se već morala dignuti u četri i trideset da pripravim ili završim Ivonin ručak i ostale obroke koje smo nosili u vrtić (jer nije smjela jesti hranu koju su ostala djeca jela, kao što sam već rekla, zbog brašna, jaja, mlijeka...), a u šest sam već trebala biti na poslu. Bila sam kronično umorna, neispavana, razboljela sam se i sama, nisam imala «svoj» život, nisam imala karijeru, ali sam rješavala svoju situaciju, imala dobro i pametno dijete, imala sam svoje ideje i svojih tisuću zašto. Život može uvijek biti lijep i smislen ako tako odlučimo. Uvijek! Shvaćate li da imam pravo to reći?! Shvaćate li da je to istinito ako tako odlučite?! Zaista mislim da je krajnja, ali ipak realna, utjeha otići na groblje i reći: «Kako god da mi jest, bolje mi je nego njima...jer ja sam živa, sve je još moguće popraviti«.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

VJEROVANJA

ZDRAVLJE

BRZI CHAT

  • Član mkrmarmkrmar

    (__)7 (__)7 kavica

    17.02.2019. 09:09h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    17.02.2019. 08:13h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥*♪pusasa

    16.02.2019. 19:01h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima suncem obasjano !

    16.02.2019. 09:32h
  • Član mkrmarmkrmar

    Za početak dana ide (__)7 (__)/ kava

    14.02.2019. 09:04h
  • Član mkrmarmkrmar

    Jutros nam je zaista sunce odmah se pokazalo i najavilo da će nam sjajiti a znamo da će nam u srcima biti toplo kada smo u ljubavi !

    14.02.2019. 09:03h
  • Član mkrmarmkrmar

    Ljubav neka blista kao sunce u vašim srcima

    14.02.2019. 09:02h
Cijeli Chat

ZIMA

EZOTERIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebDirektni putMagicus.info marketingInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

DIJETE ZNA BOLJE KAKO SAM «STEKLA» VIŠE BUDUĆNOSTI