 Malo mi za sriću triba... odzvanjala je dvoranom beogradskog Sava centra, jedne večeri krajem prošlog prosinca, pjesma Doris Dragović, praćena ovacijama. No, ovog puta ovacije publike nisu bile upućene ovoj pjevačici već neobičnom duetu - velečasnom Željku Tovilu i pravoslavnom svećeniku Blagoju Katiću. Narednih minuta njihov je duo nadvisio gostujuće dalmatinske klape, a i Meri Cetinić, zvijezda koncerta »More, more« u Beogradu, mogla se ponositi muzičkim nastupom svojih nesuđenih kolega.
U nevjerici, između dva aplauza, u publici se čuo tek poneki šapat: »Ma, to je namješteno!« Ali nije. Jer, katoličkom i pravoslavnom svećeniku, Željku i Blagoju, muzička harmonija samo je dio složnog duhovnog i svakodnevng života dok propovijedaju kršćanske vrijednosti u sremskom gradiću Rumi, jedan uz drugog i jedan s drugim. Obojici, čini se, odista »za sriću malo triba«.
I komšije i susjedi
»Željko i ja se znamo odavno, a upoznali smo se u muzeju«, veli starješina crkve Svetog Duha u Rumi, paroh Blagoje Katić. Ovaj tridesettrogodišnji svećenik šeretski se smije jer, »muzej« je, zapravo, lokalni kafić u koji je njegov, kako kaže, brat po vjeri - samo dvije godine stariji, tada novopostavljeni župnik Željko Tovilo, navratio nakon premještaja iz Hrtkovaca u Rumu. Tako je, spontano, započelo njihovo prijateljstvo. Sada su i komšije i susjedi. Dvije crkve, katolička i pravoslavna, kao i prozori kuća u kojima rade i žive, gledaju jedna na drugu.
Osim po godinama i kršćanstvu, ova dva svećenika imaju još mnogo toga zajedničkog. Obojica, naime, potječu iz istog podneblja, Blagoje iz Osijeka, a Željko iz Vinkovaca. Kao vrlo mladi okrenuli su se crkvi, a i jedan i drugi propovijedali su i obn
Od Silvane do Nirvane
Svećenik Blagoje Katić oženjen je i ima troje djece. Željko je prijatelj obitelji i, naravno, kako nalažu pravila katoličke crkve, ne smije se ženiti. Ponekad se na tu temu našale, pa kad parohu dozlogrde obiteljske obveze kaže svom kolegi »blago tebi«. I obratno, kad velečasni poželi malo obiteljske atmosfere uzvraća: »blago tebi«. Zapravo, valjda svatko poželi ono što nema jer i svećenici su, ipak, ovozemaljski ljudi. Duhovnici i glavni junaci ove priče su, svakako, i jedno i drugo. Zato i ne prave pitanje tko što voli u svakodnevnom životu. Velečasnom Željku Tovilu su, na primjer, omiljene sve pjesme, kako kaže »od Silvane do Nirvane« ali, ipak, najdraža mu je ona Miroslava Ilića »Devojka iz grada«. A ocu Blagoju pri srcu je slavonska »Sve je ona meni«. Željko, pak, od srpskih pjesama najbolje zna riječi himne »Bože pravde«, a Blagoje među hrvatskim pjesmama preferira »Bježi Jankec«.
I ništa nije namješteno, govore ovi mladi propovjednici kršćanstva, nespremni da slijede diobe i granice koje su postavili neki drugi, bilo civilni ili crkveni političari... Tako se, bez predrasuda, i pozdravljaju - Blagoje s »Hvaljen Isus« na što Željko uzvraća »Pomoz' Bog«....
Zajednički projekt obnove crkava
Svećenici Željko Tovilo i Blagoje Katić planiraju zajednički projekt restauracije crkava u Rumi, katoličke i pravoslavne. Njihova je ideja i želja da 2013. na isti način obilježe svečano otvaranje ovih, tada i eventualno obnovljenih hramova. U tom će cilju obojica uputiti pismo namjere - svaki svom crkvenom poglavaru, episkopu i biskupu sremskom, kako bi im dali podršku. Te 2013. inače je 200. obljetnica izgradnje rumske katoličke crkve. Pravoslavna crkva u ovom gradu nastala je 1851. i poznatija je kao »grčka crkva« jer su je financirale 23 obitelji Grka-cincara koje su tu živjele i podigle je. Cijeli ikonostas u njoj naslikao je čuveni slikar Uroš Predić. Iako smatraju da su crkvena zdanja sveopća kulturna dobra i vrijednosti o kojima treba brinuti država, božji poslanici iz Rume, velečasni Željko i otac Blagoje, u svojim se idejama za obnovu crkava, ipak, uzdaju u vlastite snage. Planiraju i koncerte na kojima će njihovi glasovi stići do onih koji su, kažu, zaboravili i na spomenike kulture i na znak današnjih vremena i života. |
avljali vjerske hramove tamo gdje su drugi posustali. Blagoje u Ledincima – skoro napuštenom mjestu, obnovio crkvu spaljenu 1943. godine, a u Novim Ledincima podigao novu, dok je Željko isti posao uradio u Hrtkovcima, iz kojih je prognano oko 2.000 katolika, a ostalo ih je tek 600.
Krist nam je zajednički
Otac Blagoje svira četiri instrumenta i pjeva, a velečasni Željko ga prati zvonkim, izuzetnim glasom koji mu je, kaže, »sam Bog dao«.
Zahvaljujući njihovom osobnom primjeru i propovijedima, i vjernici u Rumi se bezuvjetno slažu. Zato, nikom nije čudno kad velečasni Željko zapjeva za praznike u pravoslavnoj crkvi, niti kada se otac Blagoje u svojoj odori pojavi na polnoćki u katoličkom hramu. Skoro da nema slave, crkvenih praznika i svetkovina u kojima dva prijatelja nisu zajednički ili se ne pomognu.
»Jednog Krista slavimo, sve ostalo je forma obreda«, kaže Blagoje. »Krist je nerazdjeljiv - 1054. godina kad su crkve podijeljene najveća je rana na tijelu njegovom«, dodaje Željko. Tada je, zaključuju obojica, politika razdijelila ljude. O prošlom ratu, na tlu bivše Jugoslavije više i ne razgovaraju. Kažu – »odavno su rasčistili« - važno je osuditi svaki zločin, bez obzira s koje strane. »Žalimo ljude koji mrze, oni su nesretni i robovi su tog ružnog osjećaja«, odgovaraju skoro u glas zločincima i nacionalnoj podjeljenosti.
|
bglavac
edin.kecanovic
