Ispiši
Upisao: gemini1 Kategorija: Porijeklo života

Neke prave istine o KC ... što ne znate najvjerojatnije
(2) Neke prave istine o KC ... javne tajne (3) Neke prave istine o KC ... javne tajne

Eunusi u Vatikanu, Torquemada, Kako je nastala Kršćanska crkva, Najveća politička pobjeda Crkve - postignuta je krivotvorinom i lažima! Esej o G. Bruni ...

Eunusi u Vatikanu

Svojim utjecajem i zakulisnim igrama, Vatikan je često, a naravno i danas, lukavo zataškavao i izokretao sramotne dijelove svoje povijesti koji mu nisu išli u prilog. Tako možemo čitati da je Enciklopedija Britanica 1928. podvrgnuta strogoj cenzuri (tobože da se isprave neki datumi i vjerske doktrine crkve) i napravljene zapanjujuće promjene dijelova koji Crkvi ne odgovaraju (To se jasno vidi i u izdanju 1998. na CD-u: Mojsija, Davida, Abrahama se npr. tretira kao povijesne osobe, brišu se zločini Crkve, osuđuju heretici, opravdavaju zločini Crkve itd.). S druge pak strane, vrijedni istraživači nam tako otkrivaju gdje ih najviše žulja (http://www.infidels.org/library/historical/joseph_mccabe/lies_of_britannica.html)
Evo primjera prije cenzure 1928:

Kastrati
"Još odvratnija je bila talijanska praksa kastriranja dječaka da bi se spriječio prirodan razvoj njihovih glasova kako bi postali zreli soprano pjevači, kao u koru Sikstinske Kapele. Premda je takvo sakaćenje težak zločin, broj soprana nije jenjavao, jer su njihove glasovne mogućnosti bile tražene na visokim mjestima. Iako je ta praksa odavno ukinuta iz talijanskih opera, oni su i dalje ostali glazbena slava i moralna sramota papinskog kora sve do pojave Pape Leona XII, koji ih se riješio 1878."

Kastriranje Enciklopedije Britanike
Nakon cenzure, gornji članak se pretvorio u ovo:
" Talijansku praksu kastriranja dječaka da bi postali soprano pjevači (kastrati) ukinuo je Papa Leon XII, (1878)."

Čitatelj tako stječe dojam da je "dobri" Papa kao moralni autoritet ukinuo odbojnu praksu kastriranja djece za rad u operama.
Činjenica koja je prešućena je, ne samo da je Rimska Crkva dozvoljavala to sakaćenje do ne tako davne 1878., već je to zahtijevala za svoju najsvetiju kapelu -- da je Papa Pio IX, prvi Papa kojeg je Crkva proglasila nepogrešivim, i jedini moderni Papa za kojeg se traži kanonizacija (početak proglašenja svetim), svečano sjedio na svojem prijestolju Sikstinske kapele i 20 godina zadovoljno slušao "piskutave nebeske glasiće svojih eunuha".
Dobro zapamtite ovo prekrajanje povijesti. To je samo malen primjer o lažima i podmetanjima koje nam potajno serviraju, a da nismo toga niti svjesni.

Torquemada
Članak o Torquemadi, po zlu slavnom španjolskom Inkvizitoru (ovlastio ga je okrutni Inoćencije VII 1483) , u 11.tom izdanju nikako nije odgovarao katoličkim cenzorima 14.tog izdanja, Jezuit Taunton je tada u članku pošteno napisao:
"Ime Torquemada stoji za sve netolerantno i uskogrudno, despotsko i surovo. On nije bio nikakav zastupnik ili ministar Evanđelja već slijepi fanatik koji nije vidio da vjera, koja je dar Božji, ne može biti nametnuta silom."
Stav je to i goleme većine povjesničara, ali cenzori to izbacuju.
Taunton dodaje da je Torquemada spalio 10.000 žrtava Inkvizicije u 18 godina - a cenzori nadodaju "ali moderna istraživanja smanjuju popis spaljenih na 2.000." Radi se o najnovijem triku katoličkih pisaca. Kažu da su "najnovija istraživanja" ili " najnoviji autoriteti" ispravili određeni podatak o crkvi, pa napišu neka imena nepoznatih svećenika, ali ne navedu da se radi o svećenicima itd.

Prvog velikog inkvizitora Španjolske Torquemadu, imenovao je papa 1483.godine i njegova moć se uskoro proširila cijelom Španjolskom. Kao poglavar inkvizicije, Torquemada je u Španjolskoj želio postići sangre limpia (čistu krv). Posvećen svom cilju Torquemada je svoje napore usmjerio prema uništenju pokrštenih Židova - Marranosa. Sukladno tome Inkvizicija je izdala upute katolicima kako mogu prepoznati svoje Marrano susjede i prokazati ih Inkviziciji. Dio uputa je glasio: Ako vidite susjede da nose čistu i urednu odjeću subotom, oni su Židovi. Ako kuće čiste petkom i pale svijeće ranije nego što je uobičajeno te noći, oni su Židovi.

 Najblaža kazna koja je mogla zateći nekog Marranosa bila je zaplijena njegove imovine. Uz zaplijenu slijedilo je i javno ponižavanje na ulicama, gdje se nesretnog Marranosa oblačilo u sambenito, majicu sumporno-žute boje, s križevima koji su sezali do struka. Potom je izbičevan na vratima crkve. Kažnjavanje je išlo sve do toga da su nevine žrtve javno spaljivane na lomači. Taj obred nazivan je auto-da-fé (akt vjere). Osuđenik se morao javno odreći svoje vjere i poljubiti raspelo da bi potom, kao čin milosrđa, bio zadavljen (užetom oko vrata) te zatim spaljen. Ukoliko bi se osuđenik samo odrekao svoje vjere bio bi živ spaljen. A ako se ne bi odrekao svoje vjere, tada bi vatra bila ložena sporogorućim drvetom.

Kako bi spriječili daljnje progone španjolski su Židovi pristali vlastima platiti 30.000 dukata. No, za to je čuo Torquemada i usprotivio se kralju Ferdinandu, kojem je došao s raspelom u rukama, govoreći: "Juda Iškariotski prodao je Krista za 30 srebrnjaka. Vaša Visost će ga prodati za 30.000 dukata. Evo ga, ovdje je. Uzmite ga i prodajte!" Potom je ostavio raspelo na stolu i napustio prostoriju. To je rezultirao Aktom o izbacivanju 31. ožujka 1492. godine u kojem kraljevski par naređuje svim Židovima da od 1. srpnja napuste Španjolsku i nikada se više u nju ne vrate, a ako se poslije tog datuma nađu na tlu Španjolske bit će pobijeni.

Nakon što je postigao svoj "sveti" cilj - izbacivanje Židova, Torquemada se povukao u samostan Svetoga Tome u Avili. U zadnjim godinama života proganjao ga je paranoičan strah da će biti otrovan, stoga je uvijek držao magični rog jednoroga pored svog tanjura kao protuotrov.

O svemu onome što je učinio kao čelni papinski namjesnik španjolske Inkvizicije jednom je prilikom rekao: "Kriv sam za samo jedan zločin... Bio sam premilosrdan!"

 Katolička Enciklopedija
Ako je Enciklopedija Britanica tako brižno "prepravljena" što reći o Katoličnoj Enciklopediji? Prava parada licemjerja, samohvale i hvalospjeva katoličanstva, uz mnoštvo lukavih podvala, kojoj je teško naći ravne. Pogledajte samo "esej" o Đordano Bruni na :
http://www.newadvent.org/cathen/03016a.htm

Katolički "znanstvenici" zaključuju da Bruno nije osuđen zbog obrane Kopernikanskog sustava, ili zbog svoje doktrine o mnoštvu nastanjenih planeta u svemiru, nego zbog svojih "teoloških pogrešaka" (da je Sveti Duh duša svijeta, a ne treća Božanska osoba, da se Sotona može spasiti ako se pokaje (Origenova tvrdnja) itd.), pa je zapravo tvrdoglavo tražio da ga pogube .
Kada bi to i bila istina (a nije), spaljivanje živa čovjeka koji nije počinio nikakva zločina osim istinoljublja, Crkvena je ljaga koju ne može sprati nikakvo uvijeno "ispričavanje" ili apologetika.
Oni dodaju da ga je Inkvizicija samo predala svjetovnim vlastima koji su ga onda spalili. Praksa koja je odlično funkcionirala stoljećima, a licemjeri su pobožno prali svoje "nevine" ruke. Kao da je kriv krvnik, a ne oni koji su imali moć narediti mu da izvrši egzekuciju.

"Extra Ecclesiam Nulla Salus" ("Izvan Crkve nema spasenja")

Kršćanska Crkva - kada, zašto i kako je nastala ?

Koja Kršćanska Crkva?
Anglikanska koju je počeo uvoditi malodobni sin Edward kralja Henrija VIII, a uvela ga je njegova kćer, kraljica Elizabeta.
Metodistička Crkva nastaje sa osobom John Wesley prije kojih 100 godina;
Prezbitarijanci nastaju sa John Calvin-on koji je pržio svoje goste na tihoj vatri u Ženevi prije oko 450 god.;
a Protestantska/Luteranska Crkva započeše sa Martinom Luterom u 16. st., tipom koji je napisao i potpisao: "To sam bio Ja, Martin Luther, koji je pobio sve seljake u Seljačkom ratu, jer sam ja zapovijedio da ih se pobije ... Ali odgovornost prebacujem na našeg Gospodina Boga koji me uputio da izdam tu naredbu;" i
Rimokatolička Crkva, roditelj manjih Crkava -- koje ne padaju daleko od stabla -- a sama nastala raskolom s Pravoslavnom.

Kršćanska Crkva je nastala:

1) Od Isusa (nikad dokazano osim onim sumnjivim retkom o Petru, nekakvom kamenu i temelju) ?
2) Od Antiohije/Aleksandrije/Jeruzalema - prvih frakcija unutar Kršćanstva ?
- Jakovljeve Jeruzalemske Crkve prvotnih židovskih kršćana, kojega je naslijedio rođak Simon (prema Euzebiju)
3) Od Pavlovih putovanja ? - postoje indikacije da su konstruirana na temelju Flavijeva životopisa
4) Od Niceje 325 (osuda arijanizma i kasnije manihejstva, bogumilske crkve te katara) ?
5) Od Laktacijeve Kristologije (i trodiobe ličnosti) ?
6) Od Galerijevog edikta o toleranciji (iliti od dozvole ispovjedi vjere) ?
7) Od lažne "Konstantinove darovnice" (kad Crkva dobija Vatikan i još posjeda) ?

  Koncil u Niceji - donosi se konačna odluka o odnosu Isusa Krista i Boga !

Car Konstantin (274-337 CE), bio je prvi car koji se navodno pred smrt obratio na Kršćanstvo. U svakom slučaju, poželio je jedinstvenu vjeru i knjigu oko koje bi se složili svi zavađeni kršćanski vođe i pomogli mu ujediniti njegovo carstvo.
Nakon što je preimenovao grad Bizantion po samome sebi Konstantinopol, i ukrasio ga kipovima sa svojim likom, car Konstantin saziva "svjetski ekumenski koncil" u Niceji 325, i nudi plaćanje troškova svim biskupima koji dođu. Skoro 300 biskupa i važnih klerika se odazvalo, "uključujući i one koji su sudjelovali u Arijanskoj kontroverzi" Predsjedavao je biskup Hosius od Kordobe, kojeg je Konstantin prije bezuspješno slao da pomiri suprotstavljene strane. Euzebius od Cezareje je predložio brižno sročeno Vjerovanje, temeljeno na Bibliji. Skoro je to prošlo, da se nije upleo Konstantin, na Hosiusov nagovor, i predložio Vjerovanju dodati riječ "homoousios" (grčki - istovjetan) podrazumijevajući da su Otac i Sin isti kao dva komada drveta odsječena iz istog stabla. Ta riječ je srušila kompromis i potpuno izolirala Arijusovce; također se otvorila prema Sabellianizmu, prije osuđenoj herezi. Kritičari su spomenuli da se ta riječ nigdje ne spominje u Svetom Pismu, ali budući da ju je car osobno predložio, "skoro nitko se nije usudio išta reći protiv toga". Konstantin je zaprijetio izgonom svakome tko odbije potpisati novo Vjerovanje, pa samo trojica nisu. Arius i još dva ne potpisuju, pa ih Koncil osuđuje i protjeruje.
Otprilike 4 godine prije nego što je predsjedavao Koncilom, Konstantin je bio iniciran u vjerski red SOL INVICTUS (Nepobjedivo Sunce; op.prev.), jedan od dva vrlo uspješna kulta koji su Sunce smatrali jedinim Vrhovnim Bogom (drugi kult je bio Mitraizam). S obzirom na svoje štovanje Sunca, naredio je Euzebiju da prvo od tri zasjedanja sazove na ljetnji solsticij, 21. lipnja 325. godine (Catholic Enyclopedia, New Edition, vol. I, str.792) a "održano je u dvorani Ozijeve palače". (Ecclesiastical History – Crkvena povijest, Bishop Louis Dupin, Paris, 1686., vol. I, str. 598). 
 

Osam godina kasnije, Konstantin naređuje paljenje svih Arijanskih knjiga pod prijetnjom smrti.
Tako su nastali temelji ortodoksije. Konstantin je naručio i financirao 50 kopija novog svetog pisma na pergamentima. Presudna je bila financijska injekcija. Crkveni oci su se konačno dogovorili da je Isus i Bog i čovjek i jedan i tri, pa opet Jedan Trojedini Bog itd. Do tada su razni crkveni vođe vodili beskrajne raspre oko Isusove prirode.
Sabor je izglasao dvadeset novih crkvenih zakona - kanona. Između ostalih: zabrana samokastracije (znači neki su poslušali Isusov savjet), zabrana boravka mlađih žena u kući klerika (!), izvanredna vlast aleksandrijskog i rimskog biskupa (Pape) na njihovim područjima, zabrana smjenjivanja svećenika, zabrana klericima da se bave lihvarstvom (znači bavili su se), izjava o nevaljanosti krštenja što ga je podijeljivao Pavao Samosatski, te izjava da se žene đakonese ima smatrati laicima, zabrana klečanja na liturgiji nedjeljom i u vazmeno vrijeme sve do Duhova.
Konstantin je iskoristio ključ koji motivira mnoge - NOVAC! (vidi ljigava ulagivanja crkvenih otaca toga doba). Nagradu za to je dobio tako što su kršćanski svećenici koji su poticali narod u Rimu da sustavno ruši i kida mramorne građevine, poštedjeli ostatke iz njegova doba i njemu u čast. Do danas su stoga nešto bolje sačuvane građevine koje imaju nekakve veze sa Konstantinom, a ostale nemilice ugrađivane u crkve ili naprosto pobožno devastirane. Tako je stoljećima sustavno razgrađivana veličanstvena kulturna ostavština starih Rimljana i Grka.
Simbioza države i crkve, nastala od cara Konstantina pa nadalje (Teodozije 391. kršćanstvo čini državnom religijom) - po načelu: ruka ruku mije; vrana vrani oči ne kopa - pokazala se kao izuzetno djelotvoran i dugotrajan svrhovit savez za vladanje i manipuliranje podanicima.
Iz državne kase, koju je punio pljačkanjem svojih podanika, Konstantin je posvuda u carstvu financirao ogromne i raskošne crkvene građevine. Ali ne samo to: Svećenike je oslobodio davanja, dao im je pravo da mogu postati nasljednicima, pa je počelo silno bogaćenje Crkve. Crkvi je dao čak sudske ovlasti - protiv pravorijeka jednog biskupa nije postojala mogućnost prigovora.
Pod Konstantinovom vladavinom pojavila se - također ne slučajno - po prvi put riječ „katolički„ kao oznaka za razgraničenje od takozvanog „krivovjerstva„.
325. god. Koncil u Niceji odlučuje odvojiti slavljenje Uskrsa od Židovske Pashe (iako se slave u isti dan), ovim riječima: "Jer je iznad svake mjere da se na taj najsvetiji od blagdana slijede židovski običaji. Odsada nemajmo ništa zajedničkog s tim mrskim ljudima...
326. god. Careva majka Jelena odlazi na specijalni zadatak. U Izraelu mora obilježiti mjesta o kojima su pisali novozavjetni pisci, kako to ne bi ostalo čardak ni na nebu ni na zemlji. Stara carica izmišlja sve to (ili su kasnije izmislili da je pronašla), dovlači gomilu lažnih relikvija (Isusove pelene, glave triju mudraca, križeve, trnovu krunu, čavle itd.), te odlučuje o tome gdje je bio Isusov grob, Marijina kućica, Nazaret, Josipova stolarija itd.
Misija obavljena.

Slavni prvi kršćanski car Konstantin dodaje:
337. god. Zakon koji je brak između Židova i Kršćanina kažnjiv smrću
A 339. god. preobraćenje na Židovstvo postaje kriminalno kažnjiv čin.

Sprega Crkve i države obilno je pustila svoje korijenje koji nisu odrezani sve do Američke revolucije.
Konstantin je ostavio crkvi slobodne ruke kod započetih progona neistomišljenika.
On je bio apsolutni autokrat, kako je i bio običaj u to vrijeme. Osim surovog vladanja svojim carstvom, on "objesiše svog svekra, zadaviše brata svoje žene, ubiše nećaka, odrubiše glavu svom najstarijem sinu i utopiše svoju drugu suprugu." Gibbon piše o Konstantinu da "je ista godina njegove vladavine u kojoj se sastao Koncil u Niceji i objavio Kršćansko Vjerovanje ("Vjerujem u Boga Oca, Stvoritelja neba i zemlje i svega vidljivoga i nevidljivoga...i Isusa....rođena - ne stvorena, istobitna s Ocem...), zagađena ekzekucijom, ustvari umorstvom vlastita sina." Pravoslavna crkva ga ipak proglašava svecem (iako nije sasvim jasno je li pokršten pred smrt).

Pobjednik piše "istinu" jer je tako Providnost htjela
Interesantno je kako branitelji katoličanstva "tumače" svađe, raskole, intrige, pa čak i fizičko uništenje neistomišljenika u prepirkama oko kakve stupidne dogme koje su se vodile stoljećima (a i danas im se ne vidi kraja). Oni kažu da se: "Duh Sveti pobrinuo da uvijek pobijedi najistinitija dogma, a nestanu s pozornice one lažne." Znači uvijek pobijedi onaj koji je i trebao pobijediti, a nikada onaj koji nije trebao. To je tako moralo biti, jer je tako ispalo. Tipičan je to primjer teološkog prelijevanja iz šupljega u prazno. Podsjeća na onu čuvenu Jahvinu biblijsku izjavu da su njegova proročanstva preko njegovih proroka samo ona koja su se ispunila. A neispunjena nisu. A ako se ispune proročanstva proroka nekog drugog boga, onda to Jahve kuša svoje vjernike.

Najveća politička pobjeda Crkve - postignuta je krivotvorinom i lažima!

 Grčeviti pokušaji crkvene hijerarhije da dokažu premoć Pape postoje od kada je proturena laž o Svetom Petru kao osnivaču Rimske Crkve, pa do laži da temelji bazilike Sv. Petra počivaju upravo na grobu Sv. Petra. Iako u mnogim dokumentima postoje indikacije da je Jakov, a ne Petar bio prvi poglavar Jeruzalemske crkve, katoličkim svećenicima je od životnog značaja progurati Petra kao prvog Papu kako bi održali "svetu liniju" rimskih papa sve do danas.

Krivotvorine u službi papske vlasti
Osim političkih intriga, rimski su biskupi bili notorno poznati po uporabi krivotvorenih dokumenata koji bi poduprli tezu o njihovoj vrhovnoj vlasti i naširoko povećali njihovu moć i utjecaj. Pogledat ćemo samo dva od najslavnijih i najvažnijih dokumenata: Konstantinovu Donaciju i Pseudo-Izidorske Dekrete. Sveta štamparija lažnih dokumenata proizvela je na stotine takvih "spisa".

Konstantinova Donacija je poznati falsifikat kojeg je iskoristio papa Stjepan III (u papinskom uredu 752-757) protiv Franaka, čime je uspješno povećao svoju moć i utjecaj Rimske crkve. Pogledajmo detalje.
Godine 753. Rimu su prijetili Lombardi, barbarsko pleme iz Baltika. Stjepan se obratio Pipinu (714-768), franačkom kralju. Rimski mu je biskup pokazao dokument na kojem stoji da potječe iz 30. ožujka 315; dokument koji je nazvan "Konstantinova Donacija". On piše o tome kako je car Konstantin (d.337), nakon čudesna izliječenja od lepre, dao papi Silvestru I (u papinskom uredu: 314-335), regije Italije koje su okruživale Rim i da je proglasio Rim vrhovnim sjedištem nad svim drugim crkvenim centrima, naime Konstantinopolisom, Antiohijom, Aleksandrijom i Jeruzalemom.

Dokument navodi sve razloge zašto je tada Konstantin premjestio glavni grad svoje imperije iz Rima u Konstantinopolis: naprosto je želio da rimski papa nema rivala na zemlji! I tako, jednim potezom, spis je pokazao da je Rimska Crkva, još od Konstantinovih dana, proglašena kao vrhunska Crkva, da je imala nadmoć nad svim regijama oko Rima, pa čak i iznad cara. Dokument se dojmio Pipina kako je i smišljeno. Nakon poraza Lombarda, on pobožno predaje Stjepanu regije koje se spominju u "Donaciji". Tako su nastale papinske države.

 

Konstantinova Donacija je, međutim, krivotvorina, koju je najvjerojatnije smislio upravo Stjepan prije susreta s Pipinom. Konačno njegovo razotkrivanje kao lažnog dogodilo se u 15. stoljeću. Italianski humanist, Lorenzo Valla (c1406-57) je pokazao, između ostalog, da je vrijeme na Donaciji bilo prije vladavine pape Silvestra I; tako bi papa koji bi trebao primit tu donaciju bio papa Miltiades (u papinskom uredu: 311-314). Lorenzo je također pokazao da se ime grada Konstantinopolisa istom nije dodijelilo do 330; tako da u dokumentu koji bi navodno bio napisan 315., ne može stajati da se novi glavni grad zove Konstantinopolis, jer se to desilo tek 15 godina kasnije. Valla je također pokazao da je jezik u dokumentu bio kasnija verzija latinskog nego ona koja se rabila u 4. stoljeću. Ti i mnogi drugi argumenti jasno su pokazali da je Konstantinova Donacija papinska prijevara. Iako su školovani ljudi odmah shvatili o čemu se radi, Rim je nastavio poricati da je Donacija lažna kroz mnoga stoljeća. Tako je jedan od najvećih trijumfa u povijesti Rimske Crkve temeljen na prijevari.

de Rosa, Vicars of Christ: p54-57
Kelly, Dictionary of Popes: p90-91
Livingstone, Dictionary of the Church: p127,158
Strauss, The Catholic Church: p58-59

Pseudo Izidorijski dekreti bili su možda najvažnija krivotvorina u naporima za ostvarenjem papinske vlasti. Dokumente je navodno sakupio Sveti Izidor od Sevilje (d. 636). Dio ove kolekcije sadržavao je pisma koja su navodno napisali pred-Nicejski pape (tj. prije 325 n.e.), počevši s Klementom (u papinskom uredu: 88-97). Ta kolekcija pisama je trebala dokazati kako je od najranijih dana, Rimska Crkva imala pravo izdavati zakone, odobravati odluke koncila i mijenjati biskupe. Ti dokumenti su danas od svih priznate krivotvorine. Načinjeni su oko 850-te. 
Dokumenti su prvi puta isplivali na površinu kada se papa Nikola I (u papinskom uredu 858-867), žestoki zagovornik papinske prevlasti, sukobio sa Hinkmarom (c806-882), nadbiskupom Reimsa, oko prava Rimske crkve da imenuje i uklanja biskupe. Nikola I, u svojoj svađi sa Hinkmarom, citira Dekrete, tvrdeći da ima njihove drevne kopije. Nikola je očito lagao, jer je krivotvorina nastala tek dvadeset godina prije!
Papa Grgur VII (1073-1085) koristio je Dekrete kao potvrdu svojih zahtjeva, u "Dictatus papae" (1075), na pravo na smjenjivanje prinčeva, careva i kraljeva s njihovih prijestolja. On je smijenio poljskog kralja i grčkog cara, posvuda sijući nemire i nerede. Više od bilo kojeg drugog pape Grgur je praktički izmislio rimokatolički ideal: papu koji ima kontrolu nad svim stvarima, svjetovnim i duhovnim. Pape koje su slijedile Grgura, bile su ohrabrene Grgurovim tvrdnjama. U nekoliko sljedećih stoljeća, čak osam careva je ekskomunicirano (a neki su i smijenjeni) od strane Rimskih biskupa. Grgur je promijenio titulu rimske stolice kao Namjesnika St. Petra na ==> Namjesnika Isusa Krista. Tako je titula koju danas pape nose došla, ne od Petra, nego od Grgura VII, a temeljila se na lažljivim dokumentima.
Važno je dodati da Grgur ne samo da je koristio lažne dokumente, nego je imao cijelu školu za proizvodnju još lažnih papira:
Vođe te škole bili su Anselm od Lucca-e, nećak prethodnog pape, kardinal Deusdedit, i za njima Kardinal Grgur od Pavije...Mnogi raniji dokumenti su retuširani da bi rekli upravo obrnuto nego što je u njima na početku pisalo. Čak i neki od tih, prepravljenih dokumenata, bili su ranije krivotvorine! ... Ova instant-metoda izmišljanja povijesti je bila nevjerojatno uspješna, posebno zato jer su krivotvorine odmah umetnute u kršćanski kanonski zakon. Beskrajnim prepravkama postigli su da Katolicizam izgleda nepromjenjiv i utemeljen u Svetome Duhu od pamtivijeka. Promijenili su "danas" u "uvijek je bilo i uvijek će biti", što je čak i danas, nasuprot nalazima povjesničara, specifično obilježje Katoličanstva.
Korisnik (i najvjerojatniji sastavljač!) prijevarnih dokumenata je kanoniziran kao svetac od rimske Crkve u šesnaestom stoljeću.
Tek od 1628. god., kada je protestant David Blondel javno objavio da se radi o krivotvorini, "Pseudo-Isidorus et Turrianus vapulantes", Vatikan se prestao razmetati tim spisom.

- nastavlja se -