Ispiši


Upisao: magicus Kategorija: Riječ urednika

Bliži nam se prvi rođendan, bliži se prva konvencija magicusa
(2) Darovi iz Indije, hvala Girija! (3) Angels centar donirao darove za konvenciju (4) Prijava na magicus konvenciju (5) Malo statistike uoči godišnjice našeg portala (6) Još darova u našoj riznici za tombolu (7) POZIV na Konvenciju portalskih novinara i suradnika! (8) Pismo iz Švicarske s darovima za magicus konvenciju-paket stigao (9) Jarmila Gospodnetić, autorica kipića Merlina i Patuljka, osobno (10) P O Z I V N I C A (11) U potrazi za izgubljenom srećom (12) Auroraisa potpomaže našu konvenciju (13) U redakciju magicusa stigla prva čestitka! (14) TIGRUS BIOGRAFIJA (15) Još darova za tombolu

Paket je stigao danas, pa kako je konvencija već iza nas, ovi darovi ulaze u naš redovni nagradni fond. Hvala dinaja, hvala srcemsrcu...!!! O Umijeću pokreta ima dosta tekstova na ovom portalu, Zdenkov Mačak je dvojezična knjiga.hrvatski i njemčki jezik........i napisana je kao integracioni projekt, ilustracije je radio švicarac.....

Dragi naši Magicusi,  

drago nam je da smo postali članovi ovog čudesnog portala koji je ulaz u ogromnu građevinu znanja, zdravog humora, poezije, ljudske dobrote i ljubavi.

Nadamo se da svojim tekstovima doprinosimo kvaliteti napisanog i objavljenog u vašem i našem virtualnom svijetu. 

  Iskreno nam je žao što nismo u mogućnosti prisustvovati prvoj konvenciji i upoznati vas osobno,
ali vam od srca želimo ugodno druženje.  

Naš dar, naša autorska dijela 

"Mačak, eine wahre Katzen- Ballade", Zdenko Jelčić  

"Umijeće svakodnevnog pokreta", Dijana Jelčić  

šaljemo sa željom da vam barem malo približe
nas i naš način razmišljanja,
osjećanja i sudjelovanja u životu i ljubavi.

s puno ljubavi

Dinaja i Srcemsrcu  

*******

U potrazi za nekim novim prikazom ovih na magicusu već predstavljenih knjiga, Hrvatski portal  u Švicarskoj se sam nametnuo kao dobar izvor...  

******

http://www.croatia.ch/kako/070117b.php

 

 *****

OSVRTI

na knjigu Dijane Jelčić "Umijeće svakodnevnog pokreta"
Hrvatski tisak o predstavljanju knjige i osobne poruke autorici

*****

Knjiga "Umijeće svakodnevnog pokreta", kako su rekli predstavljači, dr. Blaženka Nekić i dr. Ivan Radić, bolesnike poučava ne samo kako će se izliječiti nego i kako će spriječiti bolesti koje prouzrokuje nepravilno korištenje tijela u pokretu. Koristeći se anatomijom, ali i evolucijom, kulturom, znanošću te analizirajući civilizaciju u kojoj živimo, autorica nudi odgovore koji objašnjavaju zašto je, kako ona piše, umijeće pokreta važno ne samo u kretanju nego i mišljenju i stvaralaštvu čovjeka.
Vjesnik, 13.11.2006.


*****


Stručnost knjige, što se nadaje sa svake stranice, odnosi se na područje njezina rada, ali ponešto drukčije nego što bismo to očekivali. Knjiga nije priručnik za tjelovježbe kao, recimo najprizemniji antipod sadržaju: autorica nas zaustavlja nad začudnim fenomenom ljudskoga pokreta, što je u svakom ljudskom životu postao neprimjetan, "normalan", diskretan, po sebi razumljiv. On je zapravo uvod u drukčije razmišljanje, što ga je autorica gotovo pjesnički sublimirala u više ukoričenih poglavlja, a sam njen uvod pristupno otkriva i štih cijeloga uratka.
Dijana je, nedvojbeno, nježna žena koja iznimno tankoćutno, trećim okom "vidi" fina energijska tkanja i ondje gdje uperen ogrubjeli pogled današnjeg čovjeka vidi nešto drugo. Dijana pokušava tome "pogledu" reći što misli o njegovu umu i tijelu, zajedništvu misli i pokreta. Dapače, ona mu savjetuje kako da tu stečenu "grubost" otkloni, oslobodi potisnute potencijale i otvori se za nove životne vidike.
Glas Podravine, 13.11.2006.


*****


Mišljenje Duška Bodinovca, diplomiranog politologa i novinara "Glasa Podravine":

OGLED


Reintegracija povijesnim stranputicama raskoljenog čovjeka
. Dijana Jelčić-Starčević "Umijeće svakodnevnog pokreta"; Kapitol, Zagreb, 2006.

S nadnaslovom 'Novi, revolucionarni pristup fizioterapiji', Koprivničanka Dijana Jelčić-Starčević pripremila je podnaslovljenu knjigu. Ovaj uradak predstavljen je u Novinarskome domu u Zagrebu i odmah potom u Koprivnici, potkraj prošle godine, a ovaj zgusnuti ogled (kao dio i mogućeg šireg, zasluženog svakako i esejističkog pristupa) potpisnikov je poklon autorici, bivšoj sugrađanki i zamalo generacijskoj suučenici; i njenim čitateljima, dakako.

Jesam li na dobru putu razumijevanja Dijanina razmišljanja i ukoričena profesionalna stava, dapače usustavljena poziva na 'pravilno držanje', napose promišljanje čitatelju navlastita umijeća svakodnevnog pokreta, neka potvrdi i moj prvi dojam, reinterpretirane anonse u lokalnome tjedniku.
Knjiga nije priručnik za gombanje, recimo najprizemniji antipod sadržaju: autorica nas zaustavlja nad začudnim fenomenom ljudskoga pokreta, što je u svake jedinke, kao imanentan, postao implicitan, aprioran, 'normalan'. On je uvod u drukčije razmišljanje, što ga je autorica znalački odmjerila i u knjizi gotovo pjesnički promrežila, a sam njen uvod pristupno otkriva i štih cijeloga uratka.
Dijana je, nedvojbeno, nježna žena koja iznimno tankoćutno, trećim okom 'vidi' fina energijska tkanja i ondje gdje ogrubjeli pogled današnjeg čovjeka vidi nešto drugo. Autorica pokušava tome 'pogledu' reći što misli o njegovu umu i tijelu, zajedništvu misli i pokreta. K tome, ona mu savjetuje kako da tu stečenu 'grubost' otkloni, oslobodi potisnite potencijale i otvori se za nove životne vidike.

A nakon 'slegnutih' dojmova, nižu se nove spoznaje.
Kako i sam naslov sugerira, knjiga govori o pokretu, ali uz atribuciju umijeće svakodnevnog, svakako propitkuje o svezi promišljenog, dakle mehaničkog pokreta, njegova svakodnevna odvijanja i umijeća. Stoga kažimo odmah: umijeće pokreta [a pokret je mijenjanje mjesta ili položaja tijela ili pojedinih dijelova u prostoru, da bi se obavila neka radnja] je pretvaranje voljne mehanike kojom se nesvjesno služimo u svakodnevnom životu, u lakoću i ljepotu pokreta - kaže autorica.
Ali pokret je, krenimo korak dalje, i najsloženiji oblik mišljenja; dapače, nipošto nije tek puko fizičko gibanje nego svrhovita makar pokadšto i nesvjesna radnja (pokret - da bismo jeli, nakašljali se, ali i svirali, slikali, emocijski se izražavali). I tu smo na tragu moguće odvojenosti, ujedno i poveznice pokreta kao manifestna obilježja tijela i onoga što ga pokreće, vodi, daje svrhu i smisao. Pored odvojenosti, kako ćemo vidjeti, na djelu je, zahvaljujući autoričinu promišljanju i neizostavna sveza uma/duše/mentalnog entiteta... (ma začudna svemirska fenomena!), i tijela. Do te podvojenosti došlo je vremenom, među ostalim, i zanemarivanjem tijela, odnosno njegovim neprirodnim otuđivanjem. Pa su stoga i tjelesni pokreti, neosmišljeni, postajali neprirodni i čovjeku strani. Autorica, da bi okrenula taj proces i naznačila put ljudske prirodnosti, predlaže pokušaj ponovne integracije raspolovljenog čovjeka civilizacijskom razudbom duše i tijela, - usuprot - Descartesovu dualizmu - revitalizirajući temeljnu Montaigneovu postavku o cjelovitosti ljudske jedinke.
Buduća reintegrirana ličnost (osoba s ozdravljenim 'Ja'), treba nanovo naučiti paradigmatske joj danosti. Uz ostalo i to da je svaka duša različita pa je tako i s tijelom. I u toj spoznajnoj divoti, tu činjenicu u osvit neke nove renesanse ljudskoga roda treba početi njegovati kao iznimnu univerzalnu vrijednost opstojanja. Ni med cvetjem ni pravice - poje odličnik stiha, a mudraci se tisućljećima upinju dokazati kako i makrokozmos diše jednako, u povećanim razmjerima: nema iste maglice, meta- ili jednostavne galaksije, planeta, bilo kakva svemirska tijela!
Svaka jedinka drukčije misli, bez obzira na ugrađeni u njoj božanski kod (ili baš zbog toga?!) te genski neponovljivu različitost, i drukčije se - kreće. Stoga je i pokret svake jedinke raritetan; nikad ga nitko drugi nije 'pokrenuo' niti će ikada više biti ponovljen ili prirodno oponašan.
Tu rijetku činjenicu spoznaje u svoj punini značenja autorica te uz neprikrivenu dozu senzualnosti kao izravna odraza ljepote i radosti postojanja - i u njoj probuđene te reintegracije - lirski prenosi štiocu, ublažavajući i time moguće pogrešno ili nedostatno iščitavanje puke mehanike pokreta.
Ili njezinim riječima: - Ljepota ljudskog pokreta proizlazi iz skladnog djelovanja njegovog uma, tijela i pokreta ujedinjenih s harmonijom univerzuma u kojem se čovjek u svojoj cjelini pokazuje.
'Umijeće svakodnevnog pokreta' - složismo se, dijelom, kako držim, oko toga, ali zašto umijeće? Moramo li znati ili biti vješti (umjeti), proizvoditi i kontrolirati svakodnevni pokret? Odgovor će nam - ako se već sam ne nazire, biti razvidniji i iz (dopuštam si u ovome zgusnutome pregledu sublimirane poredbe, a čitatelj će već, potaknut možda i ovakvim pristupom, prionuti dubljoj spoznaji vrlo složenog odnosa i samog fenomena pokreta, pomno i studiozno čitajući cijelu knjigu) dvije definicije, odnosno promišljanja o nekim bitnim ljudskom kategorijama, izravno povezanim s reintegriranom (što je, rekao bih, uvjet istreniranog postignuća, a ne darovana danost!) ljudskom jedinkom; riječ je o misaonim slikama odnosno samoj misli.
Misaona slika - definira autorica - je mentalni događaj, uzorak; spoznatljiva samo iz "Ja" perspektive. Njome stvaramo predodžbe o sebi samima, o položaju tjelesnih struktura koje ne vidimo; te slike nastaju radom mozga, iz njegovih neuroloških karata. Misao, pak, odgovara energiji što pretvara: viđeno, (od)slušano, kušano i omirisano - u sliku; daje tome viđenom, (od)slušanom, kušanom i omirisanom - oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, pretvara se u energiju govora i energiju pisanja, kinetičku energiju što nas pokreće i zaustavlja; ona uspoređuje i kombinira te naposljetku odlučuje.
Stoga i poglavlje Mudrost svakodnevice ne tematizira bez razloga, na osnovi ovakvih esencijalnih utanačenja, i reverzibilan oćut: dubokim senzibilitetom, naime, omogućena je čovjeku spoznaja njegova postojanja - tijelom, nestalnom tvarnom, dakle energijskom tvorevinom, s imanentnim dinamičkim pridjevkom kretanja.
Autoričin diskurs, poput ugodna jutarnjega otvaranja vjeđa suvremene Snjeguljice, apsolviravši jednostavnu motoriku, istreniranim umom pronalazi dalja uporišta svojim spoznajama već otprije poznatim postavkama. Jedna od njih je propriocepcija, najkraće objašnjena kao čovjekovo šesto čulo i k tome - osobina bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom.
Jer što je, ako ćemo pravo, duša bez tijela. I što će, uostalom i davati takt umijeću pokreta!

Duško Bodinovac

*****

Promotor knjige na promociji u Zagrebu Dr. Ivan Radić:

Mišljenje o knjizi "Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijane Jelčić

Čitajući knjigu "umijeće svakodnevnog pokreta" razmišljamo o temeljnim pitanjima
postojanja čovjeka, povijesti filozofije, funkcioniranja ljudskog mozga.

Počevši od Heraklitove rečenice iz 5. st. p. n. e. "Ovaj svijet jedan te isti nije stvorio ni jedan bog ni jedan čovjek, nego je uvijek bio i jest vatra živa koja se mjerom pali i s mjerom gasi " do Deskartesova dualizma i rečenice "Mislim dakle jesam", do Spinozinog monoteizma, do misli F:M. Dostojevskog "Ako nema Boga sve je dopušteno". Uvijek izazovna i teška pitanja za čovjeka.

Knjiga "Umijeće svakodnevnog pokreta" ukazuje na tajanstveno funkcioniranje ljudskog mozga i posljedično tome novi pristup fizioterapiji i kineziterapiji.

Ljudski mozak je najsavršeniji oblik žive materije, najsavršeniji oblik postojanja u Svemiru.
Uprkost svakodnevnim istraživanjima smatra se da danas poznajemo 5% moždanih funkcija i da prosječan čovjek tijekom života koristi 10% mogućnosti svoga mozga.
Jedan gram mozga je savršeniji u funkcioniranju nego ujedinjene sve telefonske centrale.

Kada su nakon smrti istraživali mozak A. Einsteina morfološki nije bilo razlika sa mozgom običnog čovjeka. Gdje je tajna genialnosti i kako je spoznati?

Knjiga na novi način donosi povezanost svakodnevnih pokreta i funkcioniranja ljudskog mozga.

Citat autorice knjige "Konačni cilj ove knjige je uvjeriti tog čovjeka da je sposoban snagom svog uma spoznati procese samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, razviti samorazumjevanje i samosvijest s kojima će onda sam otkrivati i rješavati svoje probleme.

Knjiga će biti značajan doprinos u našoj medicinskoj literaturi, napose u fizikalnoj medicini i kineziterapiji.

Dr. Ivan Radić
specijalist neurokirurg
stalni sudski vještak
KB Sestre Milosrdnice
Vinogradska cesta 29.
10 000 Zagreb


*****


Prof. dr. Ljiljana Kostović-Knežević i akademik Ivica Kostović, Sveučiliste u Zagrebu, Medicinski fakultet:

Poštovana gđa Dijana,

Želimo se ovim putem zahvaliti na vašoj knjizi koju nam uručila gđa Ana Buneta.
Sa zanimanjem smo pročitali knjigu koja nas je oduševila iz nekoliko razloga.

Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnom životu. Kao drugo, ali po našem dubokom uvjerenju još važnije je spoznaja da iz svake vaše poetski oblikovane rečenice stoji veliko iskustvo, kao i poznavanje anatomije i fiziologije čovjeka. Kao treće knjiga sadržava sve bitne elemente koji je čine stručnom i visoko profesionalnom kao što su pojmovnik i navodi suvremene literature iz područja fizioterapije.

Na kraju želimo istaknuti da smo ponosni što ste prve temelje iz fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleučilistu u Zagrebu, što vas je odredilo u smjeru vaše uspješne profesije sve do danas.

Uz srdačne čestitke i mnogo uspjeha i u budućnosti
prof. dr. Ljiljana Kostović-Knežević
akademik Ivica Kostović
Sveučiliste u Zagrebu
Medicinski fakultet


*****

JELČIĆEVA BALADA O MAČKU

Poznati hrvatski glumac Zdenko Jelčić me ovih dana svojom uspjelom pričom o mačkama, koja se netom pojavila na hrvatskom i njemačkom, potaknuo na promišljanje o mjestu hrvatskog migranta u svijetu. Hrvatski iseljenik nije više prognani, sjetni, neuki poratni "Iseljenik" Nade Kasterčanek Vujica, nego, u većini slučajeva, suvremeni kozmopolit koji, kad ustreba, trguje s vlastitim identitetom da bi se domagao pogače, nakon što se zasitio kruhom.

Iz djetinjstva sam ponio neugodna sjećanja na mačke. U selu ih je bilo previše za moje poimanje, uvijek su tražile jesti, a znale su prouzročiti i nemile ogrebotine na mladoj dječjoj koži. Najdraže mi je bilo kad bi ih vidio kako žderu opake zmije. To su bili rijetki trenutci prijateljstva s njima. Pamtim i priču o nastanku mačaka koju je zabilježio Ivan Zovko, hercegovački učitelj, u 19. stoljeću. "Arslanova (lavova) bala (pljuvačka) je uzrok, da je postala mačka. Negdje se arslan u prančijoku (na udarcu sunca) sunčo, te zaspa, a kako ga je sunce svojom toplinom razdregenečilo (umrtvilo), sve mu se bala iz usta sukala, te je od nje postala mačka". U svojoj knjizi "Uvjerice" Zovko nabraja tridesetak različitih imena kojima narod imenuje svoje mačke. Ta imena odaju uglavnom biološka ili karakterna svojstva dotične mačke. "Mačku" Zdenka Jelčića, kako ga je opjevao u svojoj baladi, najviše bi odgovaralo ime nabikuća tj. onaj koji se najviše voli skitati, zaboravljajući pritom obvezu lovljenja. Skitnice su oduvijek u meni izazivale simpatije. Prestrašen sam ustanovio da ću možda ipak zavoljeti mačke nakon Zdenkove balade o "Mačku".

Ova priča o "Mačku", koji je morao emigrirati, započinje jednom jako sentimentalnom zgodom. Ulazeći u radnu sobu, pisac začuje plačno mijaukanje mladog mačka. Kad mu se približi, vidi da je veoma sličan "Mačku" čija je fotografija bila obješena na zaslonu računala. Odmah ga nahrani, napoji i, da bi ga udomio, počne mu pričati priču o njegovom djedu.

Djed malog mačka je u zrelim godinama zalutao u vrt jedne plavuše. Znala je da ga ne može pripitomiti samo hranom, već puno više ljubaznošću. S vremenom se djedu dopalo kod zgodne plavuše koja ga je hranila najboljim jelima. Ali djed je želio sačuvati svoju neovisnost i nije se dao "posvojiti". Dolazio je kući kad mu je odgovaralo, spavao gdje mu se prohtjelo, ali noći su bile njegove. Tek što mu je domaćica osigurala posebni stan u vrtnoj kućici, u nju se useljava ježica i ostaje sve do poroda. Djed je bio toliko plemenit da nije tražio da mu se kućica oslobodi, nego je, štoviše, čuvao ulaz da ježicu ne bi netko smetao. Onda se djed zaljubi u sivo bijelu mačkicu Juliju koja je živjela u drugom dijelu sela. To je bio tuđi teren. Djed je smogao hrabrosti i posjećivao svoju Juliju bez obzira na sve opasnosti koju su mu na tuđem terenu prijetile. Drugi su se mačci bezuspješno opirali djedovim posjetima Juliji. "Mačak", naime, nije htio biti samo hrabar nego i vjeran, upravo onako kako legende opisuju srednjovjekovne vitezove. Vođene su bitke, prolijevala se mačja krv, veterinari su imali pune ruke posla, ali ljubav je bila neodoljiva. A onda se umiješaju ljudi u tu ljubavnu igru i zatvore Juliju u kućni pritvor. Kad ni to nije pomoglo, ljudska će ruka, katkad toliko gruba, gotovo dokrajčiti "Mačka". Onako izranjen i iznemogao, ali i dalje nošen ljubavnom strašću, izaziva sažaljenje kod svoje domaćice koja ga, da bi ga spasila, stavlja u kavez i autom odvozi iz embraške doline na Rorschacherberg. To je za djeda značilo isto što je i za Europljanina prije pojave zrakoplova značio odlazak u Australiju. Skapavao je od muke i jada, patio za Julijom, za svojom djecom i unučadi, tražio da ga se vrati u njegovu dolinu, ništa nije pomoglo. Nastupila je smrt. Pokopan je u tuđini.

Ova je kratka priča ili balada, kako je sam autor naziva, nastala u jednom dahu. Puna je poetičnosti i glazbenosti, oduševljava nježnošću. Suptilno je složena i u njezinim naslagama se krije kritička poruka. Naoko, tu je iskrena ljubav, ali joj nedostaje razumska potka. Od ovosvjetskih moćnika se očekuje da je uvaže, dok sam zaljubljenik ignorira stvarnost. Migracija je bez dvojbe po sebi tegobna, katkad čak i tragična, ali se pri tom zaboravlja da ona nije samo gubitak, već i prilika. Oni koji plaču nad gubitkom svojih korijena, a njišu se po svijetu od nemila do nedraga, zaboravljaju pritom propitivanje tih istih korijena? Emocije su subjektivna činjenica i ne pokrivaju cjelinu zahtjevnosti identiteta. Postoje i drugi, daleko stabilniji elementi ljudskog identiteta, kao što su, primjerice, razum, sjećanje, iskustvo. Ali, o tom potom, jer hrvatski trenutak je obuzet diviniziranjem lažnih veličina i stvaranjem idola. Bog i njegova vrjednonsna ljestvica su Hrvatima u posljednje vrijeme, očito, nedostatni. Ipak valja konačno shvatiti stvarnost da u međuvremenu nisu više djedovi i bake aktualni, nego unuci...

Za nas Hrvate je laskavo što se knjiga pojavila na njemačkom i na hrvatskom. "U ovoj se priči grle Hrvatska i Švicarska", stoji na omotu. Dodao bih da se grle u jeziku, jer je to praktično još jedan korak k razložnom i utemeljenom prihvaćanju hrvatskoga jezika kao zasebne činjenice u švicarskoj javnosti.

Knjigu je majstorski ilustrirao Karl Sauter. Svježina boja i neodoljivost figura daju cijelom pothvatu posebnu draž, s kojom i djeca i odrasli mogu provesti ugodne trenutke. Za prijevod se pobrinuo Bernhard Lang, zapravo se više radi o uspjelom prepričavanju ili prepjevu. Bilo bi lijepo kad bi se Hrvati, koji žive u Švicarskoj, oduševili za ovu priču. Možda ona bude povodom da pokoji unuk sazna nešto o svom djedu!

Knjiga se zove: Mačak. Eine wahre Katzen-Ballade. Baden-Verlag 2008.

Tihomir Nuić

PS:

Knjiga se može naručiti na adresi:
Medico-Druck AG, Dorfstrasse 5, CH-8424 Embrach

Flyer.pdf

http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/080908.php

Redakcija www.magicus.info zahvaljuje dinaji i srcemsrcu u svoje ime i u ime sretnika kojima će se posrećiti da ovi lijepi i vrijedni darovi dođu baš u njihove ruke..Želimo im od srca još puno vrijednih knjiga i plodno stvarateljstvo, a srcemsrcu želimo brz i potpun opravak!