Stres je jedan od glavnih okidača panike. Moguće je da i sami prepoznamo odredjeni nivo stresa koji je prerastao naše mogućnosti da ga se oslobodimo, ali isto tako je moguće da je trenutak "okidač" odavno prošao i da ga se uopće ne sjećamo. Ponekad je upravo zato teško rješavati problem paničnih napadaja, jer u stvari ne znamo zašto nam se dogadjaju, a ono racionalno u nama traži objašnjenje.

Postoji mnogo relaksirajućih tehnika za snižavanje nivoa stresa i sve su korisne.

 

Razumjeti svoje stresove i naučiti kako se s njima nositi, može nam samo pomoći tokom života. No, panični napadaji su najvjerojatnije samo kulminacija jednog dužeg stresnog perioda ili posljedica jednog stresnog dogadjaja s kojim je sve počelo. Uopće nije važno KAKO i ZAŠTO su nas dostigli ti ružni panični osjećaji, činjenica je da su sada ovdje, nisu ugodni i želimo ih se riješiti. Prestanite se mučiti analizama vašeg djetinjstva, odnosa s ljudima, analizom vlastite ličnosti, rasčlanjivanjem onoga sto je netko rekao i zašto, kakva je dijagnoza, kakva je prognoza, koja je najbolja tableta i sl.

Panični napadaji se hrane sami sobom, ne našom prošlosti. To je toliko česti poremećaj da muči i najinteligentnije medju nama, čak i one najhrabrije. Oni su jednostavno u svojoj sveukupnosti jedan posebni entitet. Sve ono sto osjećamo tokom napadaja je toliko snažno da je isto toliko zastrašujuće i onda nakon toga slijedi jedna opća anksioznost koja obilježava svaki naš dan. Ali to ne znači da ludimo, da smo bolesni da nismo normalni.... činimo samo ono što nam se čini tako normalno i prirodno - borimo se protiv tog straha svim snagama želeći ga kontrolirati i uspostaviti kontrolu nad životom za koju nam se čini da ju gubimo.

 

Zapravo nastojimo zaustaviti sav strah, a to je skoro pa nemoguće. Umjesto toga pokušajmo ga prihvatiti, dopustiti da postane dio nas i na taj način zaustaviti te pretjerane reakcije.

Neka digne ruku onaj koji nije sumnjao da ima cijeli niz neizlječivih bolesti!  Rak ovog, rak onog, bolest ovog, bolest onog... U svakom slučaju, ako i vi nemate stvarnih zdravstvenih problema, onda patite isključivo od napadaja panike ili jednostavno rečeno BOJITE SE STRAHA.

Najvažnije je znati da nam ništa izvana ne uzrokuje taj strah i napadaje, nikakva situacija ili misao, nikakav prostor, auto, nikakva strana senzacija u tijelu, u očima, stomaku, glavi, oko srca, nikakvi pretrpani prostor, nije ni moždani tumor, ni rak, ni živčani slom....mi sami ih uzrokujemo! Misliti da nam odredjena situacija ili prostor uzrokuje napadaj je pogrešno. Naravno da nam je svima jasan strah u odredjenom prostoru ili situaciji ako smo tamo prvi put doživjeli napadaj. Dakle nije prostor ili situacija, već nas živčani sistem koji se nalazi u stanju visoke pripravnosti.

 

Moramo znati da sve dolazi iz nas. Svi mi preuveličavamo strane senzacije u vlastitom tijelu dajući im veliku važnost i prioritet. Udaljavamo se od svakodnevnog života, koji smo imali prije napadaja, nastojeći se sakriti od slijedećeg.

 

Ne znam da li vam je teško prihvatiti činjenicu da nisu situacije, osjećaji, prostori, krivi za napadaje? Ali ključ je upravo u tome, prestati se SAKRIVATI od njih i konačno im se PREPUSTITI. To vam je kao napustiti praznovjerje i prihvatiti racionalni pristup.

Što se dogadja kad smo svjesni nekih čudnih senzacija u tijelu (obično uzrokovanih napetošću)? Počinjemo se brinuti zato što nam se čini da dolaze neočekivano. I umjesto da tražimo uzroke napetosti, tražimo uzroke svoga straha. Zašto se bojim?
Ako nam netko prijeti na bilo koji način, mozemo razviti strah da tražimo uzroke napetosti, tražimo uzroke svoga straha. Zašto se bojim?

Ako nam netko prijeti na bilo koji način, možemo razviti strah od te osobe. Kad vidimo na cesti znak za opasnost trudimo se voziti pažljivije (ok, ne bas svi). Ali za nove senzacije tipa srce koje lupa kao ludo, ubrzano disanje, bolovi u mišićima, zamagljeni vid, ono čudno stanje koje sliči vrtoglavici, a opet nije vrtoglavica, glavobolja, mučnina .... svi mogući simtomi preopterećenja (stresom, poslom, nespavanjem i sl) - jednom kad im nalijepimo etiketu nepoznatog uzroka, reagiramo strahom. Ovaj novi strah izgleda da nema uzroka, izvora, ni smisla! Za sve nas dolazi kao iz vedra neba. Pošto je nepoznatog uzroka, analiziramo ga i naša zabrinutost postaje naglašenija. Može se dogoditi da ove nepoznate osjećaje straha projiciramo u budućnost i kako ćemo se osjećati u budućnosti i tu počinjemo sa "A, šta ako" pitanjima - hipotetičnim situacijama da bi ustanovili kako ćemo se osjećati u budućnosti ako isti strah bude prisutan.

 

I tako zabrinutost postaje beskrajna pošto ne uspijevamo odgonetnuti uzroke. I naravno malo tko ne počne izmišljati uzroke tipa tumori, rak, ileus.... i u tom trenutku nam se čini da je uistinu u opasnosti naš život, a ako ne život onda sigurno mentalno zdravlje.

Ovaj doživljaj prijetnje pokreće i jednu sasvim tjelesnu funkciju koja preuzima od nas tu brigu - nas simpatički (autonomni) nervni sistem (SNS), koji je odgovoran za naše preživljavanje - brine se o otkucajima srca, krvnom tlaku, širi nam zjenice, širi traheju i bronhije tokom disanja, pretvara pohranjeni škrob u šećer, sprečava probavu i gastroinestinalne aktivnosti, opušta mišiće mjehura i završnog crijeva .... jednom riječi priprema nas za bježanje! Ili za bitku. S ovim bježi ili se bori odgovorom puni nas intenzivnim strahom koji je toliko snažan da je prvotni odgovor pobjeći i sakriti se. Ali kuda? Ne znamo niti kuda pobjeći i još manje zašto.

 

Zamislite istu ovo reakciju naših dalekih rodjaka koji su živjeli u pećinama koji su se našli s planinskim lavom za ledjima ili ispred ogromnog medvjeda.

 

Najednom reakcija ima jako puno smisla. SNS ne možemo svjesno kontrolirati, ali zato je jako pod utjecajem naših misli i vjerovanja (sa kvakom da ga ne možemo kontrolirati). Panika nije ništa drugo nego naš SNS koji je preuzeo kontrolu da se brine za nas. I ne možemo ga zaustaviti. Nemamo nikakvu svjesnu kontrolu jednom kad SNS preuzme. Kad do toga dodje svaki pokušaj preuzimanja kontrole samo pogoršava situaciju i čini da duže traje.

 

Naprotiv, ako prestanemo pokušavati preuzeti kontrolu sve prestaje. I to je svjetlo na izlazu iz tunela.

Važno je znati da se ovo opisano može dogoditi svakome, nema veze jeste li osobe slabe volje, osjetljivi, ovakvi ili onakvi. Potražite spisak slavnih osoba koje su patile od ovog poremećaja, do tada vjerujte mi na riječ u visokom smo društvu!

SNS je nasa zaštita, kao vrstu nas je doveo do današnjih dana. No, kako se brinemo i fokusiramo sve naše misli i enrgiju na nepoznate uzroke, SNS mora preuzeti stvar u svoje ruke. Početni preveliki stres proizvodi fizičku reakciju kojom započinje pretjerana zabrinutost, koja podstiče SNS da reagira kad se počnemo osjećati ugroženima. Visoki nivo zabrinutosti pokreće mehanizam za preživljavanje SNS-a. To je normalna reakcija našeg tijela na naš strah.

SNS se održava u stanju budnosti našom zabrinutosti i strahom. Strah od slijedećeg paničnog napadaja u osnovi postaje razlog da SNS reagira. To je jedan kružni proces. Prihvatiti paniku, ne sprečavati je, u konačnici pokazuje našem SNS da je sve u redu, nema potrebe za brigom i pripremanjem tijela na reakciju. Da je panika, koju je proizveo za nas, pretjerana reakcija za dotičnu situaciju, da uistinu nema životne opasnosti.

 

Kad konačno pogledamo u lice našoj panici, u potpunosti i odlučno, procesi SNS se isključuju i panika prestaje.

Moramo shvatiti da nemamo apsolutno nikakve kontrole nad panikom. Možemo analizirati koliko nam drago, željeti da prestane, uzimati razne lijekove, ali panika će uvijek biti tu s nama.

 

Panika je savršeni tjelesni proces zaslužan za preživljavanje naše vrste. Ali kada se počne dogadjati u krivo vrijeme, na krivom mjestu, nikako nam ne koristi i tada postoji mogućnost da tijelu dokažemo da nam nije potrebna i na kraju prekinemo taj proces.

"Zadatak SNS je ne samo da vas natjera da hitno nadjete sigurnost, nego da vas tamo i zadrži sve dok ne bude siguran da je opasnost potpuno prošla i da nećete biti izloženi sličnom iskustvu. Fokus se pomiče sa trenutačnog rizika na moguće buduće pojavljivanje. Vaš unutarnji tjelesni čuvar brine se da ne budete smireni i relaksirani još neko vrijeme, da bi se na taj način osigurao da ćete ostati u "stanju pripravno kada se primitivni dio našeg mozga kompletno uvjeri da opasnosti više nema i da su sve mjere sigurnosti poduzete za buduće akcije"

Ono što govori je zapravo da moramo DOKAZATI primitivnom dijelu mozga lava nema nigdje u blizini.da opasnosti više nema i tek tada prestaje strah.

Fred Flinstone ugleda planinskog lava, zna da ga taj može napasti i pojesti, SNS počinje djelovati i šalje velike količine adrenalina u krvotok, srce brže tuče, mišići se napinju, zjenice se šire, brže diše jer će trebati veće količine kisika, Fred će se sada možda upiškiti i ukakiti jer mu ne treba taj fiziološki otpad da ga vuče sa sobom, mozda će čak i povratiti, sasvim sigurno je da će početi bježati. Kada pronadje sklonište, cijela ta reakcija ne može se samo tako smiriti i dapače, ne smije, jer on mora provjeriti da onaj lav slučajno nije negdje u okolici i čeka na njega. Njegov primitivni mozak održava to stanje panike sve dok nije 100% siguran da opasnost nije u potpunosti prošla.

 

Alarm će prestati tek kada se primitivni dio našeg mozga kompletno uvjeri da opasnosti više nema i da su sve mjere sigurnosti poduzete za buduće akcije"

Na žalost i kod nas u našem modernom svijetu primitivni mozak je još uvijek aktivan, održava nas u životu dok novi slojevi mozga pišu pjesme, tipkaju poruke .....Lava nema nigdje u blizini, ali primitivni slojevi čuju naše misli, osjećaju naš strah, naše iščekivanje straha i rade samo ono za što su namijenjeni - održavaju paniku da bi nas održali u životu.

 

Vrhunska ironija je upravo u tom: osjećaji straha se percipiraju kao opasnost, obrambeni odgovor našeg primitivnog mozga JE opasnost radi koje nas drži u pripravnostisti za slučaj da se opasnost ponovno pojavi.

 

To je izgleda automatska reakcija na osjećaj straha koji ne možemo odmah razriješiti. Ukratko, razmišljanje "nešto nije u redu sa mnom" postaje naš model pristupanja skoro svakoj introspekciji (uvida u vlastitu osobu) tijekom stresnih stanja.

 

Ako se nalazite u stanju povećanog uzbudjenja jer ste nedavno imali napadaj ili anksiozne misli, vrlo je vjerojatno da imate osnove za uvjerenje "da nešto sa mnom nije u redu". momenata koji se javljaju u našem životu. To održava visoki nivo anksioznosti dok frustrirani tražimo odgovore - usporedjivanjem, provjeravanjem, testiranjem, analiziranjem.... i čini da se jadno osjećamo, uhvaćeni u klopku iz koje ne znamo izaći.

Kako to izgleda na primjeru iz svakodnevnog života:

Ako niste u stanju povećanog uzbudjenja uslijed straha i panike i primijetite da vas nešto "pika" u ruci, sigurno ćete se zapitati kako to da vas pika. Ako to pikanje nikako ne prestaje ili se ponavlja možda će se javiti zabrinutost, ali vjerojatno to usredotočavanje na bockanje u ruci nećete smatrati opasnim po život, malo ćete pomicati ruku, promasirati i zatim nastaviti baviti se čime ste se i bavili.

Ali, ako jeste u stanju povećanog uzbudjenja najvjerojatnije će razmišljanje ići slijedećim tokom:" Pika me u ruci, sad će me dohvatiti strah jer sigurno nešto nije u redu kad me tako bocka u ruci". Ovaj monolog ili bolje razgovor sa samim sobom ponavlja se u svakoj introspektivnoj situaciji, ponekad je i to prva misao pri budjenju, tipa "dobro sam spavao, ništa me ne boli, tko zna hoće li mi danas neki simptom izazvati paniku?"

Ovakvim razgovorima sa samim sobom zapravo težimo uspostaviti kontrolu i testiramo koliko kontrole zapravo imamo. Ovakvo razmišljanje je toliko brzo i automatsko, da većinom nismo ni svjesni takvog razmišljanja i zato anksiozna reakcija izgleda kao da dolazi iz vedrog neba, niotkud. Mi želimo ne imati reakciju na naše male mentalne testove, ali upravo zato što u osnovi našeg vjerovanja imamo misao da "nešto nije u redu s nama" opet u igru uskače SNS i ubacuje adrenalin da nas digne i pripremi na bijeg. I evo sada svih onih poznatih i zastrašujućih simptoma od lupanja srca do proljeva. Možda neće biti najjačeg intenziteta, ali tu su.

Netko napravi i sljedeći korak i pretpostavi da je ta reakcija "dokaz" da nešto nije u redu s nama, ako ništa drugo s mentalnim stanjem, sigurno. Testirali smo se i nismo prošli test jer još reagiramo sa strahom i to nam se svakako ne svidja. Ali, eto ga još uvijek je tu, negdje u prikrajku mozga, to nerazriješeno pitanje:"Što to nije u redu sa mnom?"

Ako se uspijete uhvatiti u činu samo-testiranja vlastitog "mentalnog zdravlja" možete mu suprotstaviti racionalno i pravilno razmišljanje koje će zamijeniti ono "nešto nije u redu". U već opisanom primjeru mogli bismo razmišljati :"Čekaj malo, to je najobičnije bockanje, ruka mi je predugo bila u jednom položaju (ili sam u njoj vukla robu kupljenu na placu i sl.), a ja sam osjetljiva zadnjih dana.

I to je SVE sto NIJE u redu sa mnom!"

 

Nakon toga bi trebalo ići dalje nastaviti sa onim što smo radili. Moramo prekinuti preispitivanje zašto reagiramo na tako male stresove. Sa nama je SVE U REDU, ništa značajno nije van norme osim naše preosjetljivosti. Možete li okušati ovo? (Usput ovo je vrlo kognitivno-bihevioristički, dati pravo ime onome što nam se dogadja i ne katastrofizirati).

I na kraju ostaje samo riješiti pitanje kako se riješiti panike zauvijek.

 

Kad jednom primijenite stav "dozvolit ću da ovaj osjećaj straha bude najgori mogući koliko želi biti, nije me više briga", i dozvolite da se dogodi, krenete prema tom strahu jer znate sve ovo što ste gore pročitali, znate koji je mehanizam i vjerujete u ono što ste pročitali, doći ćete do istine (skoro pa religiozno zvuči). Istina je da će vas biti malo manje strah. TREBA VREMENA za vježbu (ako nekoga zanima, istraživanja opsesivno-kompulsivnih poremećaja su pokazala da se upornom vježbom postižu mjerljive promjene moždanih funkcija i bez medikamenata). Kako budete vježbali ovaj stav "nije me više briga" približavat ćete se ključnom trenutku, a to je pokušati učiniti panični napadaj najgorim mogućim do sada!

Da biste poduzeli taj zadnji korak - svjesno i voljno htjeti jos više panike i straha, tako da to iskustvo postane najgore moguće - morate vjerovati da je strah samo kriva reakcija i biti umorni od napadaja i stalne anksioznosti koja vas prati. U tom trenutku bit će vas strah, ali vodit će vas odlučnost da slijedite taj strah sve do izvora panike i svega onog čega ste se bojali i da se nikada više ne vratite na staro.
Vjerojatno poput mene, doživljavate sve te fizičke senzacije gorima nego što zapravo jesu, zato što nama izgledaju grozne i zastrašujuće da gore ne mogu biti.

 

Ali zapravo nije tako. Ono što se dogadja poslije, je iznenadjenje - cijela ta kuća od karata od panike se ruši, zato što hoćemo svoje strahove bez zadrške. Ti strahovi nisu ništa drugo nego naše isčekivanje istih i nema razloga za paniku. Ti panični napadi se pokažu kao ništa drugo nego jedan začarani krug, kružni misaoni tok, jedna omča bez početka i kraja. Oni su sastavljeni samo od 100% naše svijesti o njima i ničeg drugog. Panika iznenadno prestaje kao što je i došla i nećete osjećati ništa drugo nego mir. Bit ce vam jasno da možete to učiniti svaki put, nema više nepoznatog, unutrašnji konflikt "STRAHA OD STRAHA" je konačno riješen. Ušli ste u tu crnu rupu straha i s druge strane nema ničega.

Hoćete dokaze za ovo? Hajde pokušajte izazvati si napadaj panike, simptome znate, u čemu je onda problem, dosta je da želite izazvati napadaj. Ne ide? Pokušajte opet!

JEDNOSTAVNO NIJE MOGUĆE! Ne možeš si izazvati napadaj tako što to odlučiš. Ali kad se bojiš da ćeš ih imati oni dodju. To je dokaz da je sve u tom stalnom iščekivanju.

Biti s druge strane straha daje vam snagu koja proizlazi iz razumijevanja. Razumijevanja da želite konačno IZGUBITI ovu bitku. Važno je znati da ne možete svjesno izazvati napadaj gorim nego što je, on je grozan koliko je. Već ste toliko puta iskusili ono najgore i svaki put želite bježati od toga, želite da nestane svaki simptom, kad počne pucati panika jedino što mislimo je "samo da prestane, samo da prestane, gubim pamet, gubim kontrolu, umirem..."

 

Pokušajte okrenuti situaciju i svoj pristup s najvećim mogućim uvjerenjem koje možete, dozvolite da vas dostigne panika, budite svjesni svojih senzacija i kad osjetite da ste spremni POKUŠAJTE TO UČINITI NAJGORIM MOGUĆIM NAPADOM DO SADA. To jednostavno nije moguće!

Kad se konačno PREDATE dozvolite tom napadaju da vas preplavi i pokušajte učiniti da bude još gori ... taj trenutak razbija onaj začarani krug.

 

Odustajanjem od kontrole stičete ponovno kontrolu i pobjedjujete strah od straha, strah od panike!