Upisao:

mlabos

OBJAVLJENO:

Dogodilo se na današnji dan...21. ožujka 1913.

IVAN GORAN KOVAČIĆ hrvatski književnik

 

  IVAN GORAN KOVAČIĆ

 

Image

Rođen: 21. ožujka 1913. u Lukovdolu
Ubijen: 13. srpnja 1943. u Bunovu

U selu Bunovu na desnoj obali Drine zločinački četnički revolver ispalio je 13. srpnja 1943. metak u velikog hrvatskog književnika Ivana Gorana Kovačića.

Prestao je živjeti čovjek koji je o klanju, četničkom i ustaškom, i zločinu uopće, vrisnuo najznačajniji prosvjed, najdublju osudu mraka koju pamti europska literatura:

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža,
Jer do pasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.


 

Lukovdol - rodno mjesto Ivana Gorana Kovačića / View on Lukovdol 
birth place of croatian writer Ivan Goran Kovačić

Lukovdol

Goran se rodio 21. ožujka 1913. u Lukovdolu u Gorskome kotaru od oca Ivana i majke Ruže. Nižu pučku školu polazio je u rodnome selu, a realnu gimnaziju u Karlovcu i Zagrebu. Početkom listopada 1932. upisao se na zagrebačko Sveučilište, ali mučen siromaštvom i bolešću, studij nije završio.

Nakon izlaska knjige novela Dani gnjeva 1936. zaposlio se u Hrvatskom dnevniku gdje je kao urednik kulturne rubrike radio sve do ljeta 1940.

 Te je godine početkom ožujka nastupio na Književnim večerima s nekolicinom hrvatskih književnika u Mariboru i tom se prigodom osobito sprijateljio s Vladimirom Nazorom.

Dvije godine kasnije zajedno će otići u partizane sredivši prethodno, brižno, svoje rukopise. Ne računajući njegovu prvu zbirku Poezije, što ju je objavio s još dvojicom mladih pjesnika godine 1932., Ivan Goran Kovačić nije doživio izlazak svojih kasnijih knjiga.

Sve njegove knjige: Ognji i rože, Sveti psovač, Eseji i ocjene, prijevodi strane lirike i Izabrana djela izlaze poslije Drugog svjetskog rata.

Za prve Goranove radove, osobito za pjesme iz zbirke Ognji i rože, važna je privrženost zavičaju i ljudima koje je dao umjetnički snažno i odgovarajućim jezičnim sredstvima na kajkavskom narječju.

Vrhunac Goranova stvaranja i djela je poema Jama, nastala u ratnim danima. Klasična u kompoziciji, skladna u izrazu i bogata slikama, ta je poema umjetnički jedinstven prosvjed na sablasnu stvarnost zločina, no istodobno i himna slobodi i humanosti, koja nadmašuje sve što je u nas na sličnu temu lirski napisano.

 U biti Jama opisuje odnos žrtve i zločinca, a žrtvom je sam pjesnik koji u svoje ime kazuje jezovitu stvarnost tisuća žrtava. U njoj nema nijedne neskladne riječi, nijedne izravne parole ili verbalne osude. Uzvišenim i ljudskim riječima izražava sve:

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv...

I dok bude (kako je rekao Jure Kaštelan) posljenji čovjek govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uopće, Jama će snagom umjetničkog dosega biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva.

Ivan Goran Kovačić memorial museum - Lukovdol

 

 Spomenik Ivanu Goranu Kovačiću - Lukovdol

 

JAMA
 
Krv je moje svjetlo i moja tama.
      Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
      Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Sigurno još su treperile ptice
      U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
      Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
      Tople i guste koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi
      Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.
Posljednje svjetlo prije strašne noći
      Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
      I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.
O bolno svjetlo, nikad tako jako
      I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
      Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.
Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
      Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
      Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: ?Slijep sam, mila moja mati,
kako ću tebe sada oplakati...?
A silno svjetlo, ko stotine zvona
      Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
      Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!
Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
      Krvnik mi reče: ?Zgnječi svoje oči!?
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
      Kad grč mi šaku gustom sluzi smoći;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.
II
Mokraćom hladnom svijestili me Ćuške
      Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
      Krvnici tupim i debelim šilom
?Smijte se!? ? ubod zapovijedi prati ?
Oboce svima pred krst ćemo dati!?
I grozan smijeh, cerekanje, grohot
      Zamnije ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
      Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.
Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
      (Od straha valjda što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
      I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu):
provlačili su kroz uške nam žicu
I svaki tako, kada bi se mako,
      Od bola strašna muklo bi zarežo.
?Šutite!? ? rikne krvnik ? ?nije lako,
      Al potrebno je da tko ne bi bježo.?
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.
Krvožednike smiri žičan lokot
      I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
      U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.
Zaboravili kao da su nas:
      Zijevali, vjetre puštali su glasne.
?Eh, jednu malu vidio sam danas...?
      Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce ? žica me probode.
III
U mome redu počela da ludi
      Neka žena. Vikala je: ?Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!?
      A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.
?Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke?
      Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!?
      Zareži pijan koljač kao zvjere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha što se zaljulja vrh žice.
Urlik i teški topot slijepe žrtve
      (Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
      I tupi pad, kad lovca nož je stiže
O, taj je spašen! ? rekoh svojoj tami
Ne opazivši da nas vode k jami.
Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
      Tad druga srce preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
      (Što srce skaču kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.
I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
      Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem kad unutra
      Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučuh da brojim:
Ja, pedeseti što u redu stojim.
I čekao sam. Skupljao sam točne
      Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda ? zbrajo, odbijao, dok počne
      Udaranje, padovi. Sva snaga
mozga u jasnoj svijesti se napregnu
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.
Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
      Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam kako jedan krvnik mokri,
      A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
Sa bljeskom sunca na nožnome brdu.
IV
Kad prva žrtva počela da krklja,
      Čuh meki udar, i mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
      Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu gdje će s drugima da trune.
Netko se mrtvo ispred mene složi
      Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
      Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog ? što kriknu, zagrca ?
Ćutio kao ugriz u dno srca.
Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
      Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Streptih da račun moj se ne pomete.
      Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.
Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
      U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
      žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.
Na jauk iz bezdna sada nova prasne
      Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
      Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!
V
O vidio sam, vidio sve bolje,
      Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
      I žrtve (kao jagnjad što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).
Bez prekidanja red se dalje mico
      ? Ko da na čelu netko nešto dijeli ?
Nit je tko viko, trzo se, narico;
      Na žezi strašnoj tih su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv što iz grla pljušti.)
Korak po korak pošli smo; stali opet:
      Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,
      Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći
Što jamu čeka u redu stojeći.
Strašna mi tama, od sljepoće gora,
      Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
      Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.
Drug se preda mnom natrag k meni nago,
      Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago ?
      I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.
Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
      Bez ravnovjesja ? kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
      A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.
VI
U bezdanu uma jeza me okrijepi.
      Osjetih hladno truplo gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
      Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam ? tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.
Ležim na lešu: kupu hladetine,
      Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
      Svijest munjom blisne kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.
I prvi puta sva životna snaga
      Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
      Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami ?
Sav pako jeknu jezivo u tami.
Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
      U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
      Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.
O bože moj, zagrlila me žena
      Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
      Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.
Čuo sam kako umirući stenje,
      I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
      Oćutjeh tvrdu usnu gdje se krvi ?
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.
VII
Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
      A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
      Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.
Taj grozni teret što na meni leži,
      Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži:
      Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlat! ? al peče, peče, peče!
Po goloj koži, po leđnome jarku,
      Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
      Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!
Puna je jama: Na lešine liju
      Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.
Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
      Taj čudni drhtaj na kojem sam plivo
Učini da sam blagosiljo krivca:
      O gle! još truplo kraj mene je živo ?
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!
VIII
Kada se mrtvi val života stišo,
      Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
      I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
pomakoh nogu, stegnuh lakta oba ?
Ko grobar kad se izvlači iz groba.
Zaprepastih se: leševi se miču,
      Kližu nada me, polako se ruše ?
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
      Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta što me živa love.
Prestavljen stadoh. Stadoše i oni.
      Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
      Nitko me više! ? rekoh sebi; ? To se
O vratu tvome splele ženske kose.
Prostrujo hladan zrak na moja usta
      Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
      kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se ? al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako
Il bi od straha sledio se, nijem
      Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
      Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.
I sama sebe osjećo sam krivim
      Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
      I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče.
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.
IX
O, nikad nisam očekivo tamu
      S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dođe do mene, u jamu!
      Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.
Pomamno sam i divlje se penjo,
      Gazio prsa i trbuhe grubo ?
I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
      Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.
Nisam osjećo bola, straha, stida;
      Obarah leš za lešom, grabih plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
      A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.
Kad sam se divlje iz jame izvuko,
      Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
      Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.
Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
      Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
      Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.
X
Odjednom k meni miris paljevine
      Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
      Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.
Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?
Gdje je vretena zuj, misir hljeba
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?
Gdje je zvonce goveda iz štale
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.
Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...
Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto gdje udara ruka
I živiš s onim koji ti je kriv?
Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?
Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće
Nego što su škrinja i klupa i stol?
Iz šume, s rikom gora, prasak muko
      Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
      Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.
Planu u srcu sva ognjišta rodna,
      Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
      Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.
Tu ste me našli ležati na strani,
      Braćo rođena, neznani junaci,
Pjevali ste, i ko kad se dani
      Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?
Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
      Sladak glas začuh: ?Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!?
      Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.
Zajecao sam i još i sad plačem
      Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
      Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! ? s vama u boj poći.
Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
      Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
      Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

SADRŽAJ UPISAO

Merlin

2

Smatrate člana mlabos dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

KOMENTARI

  • Trenutno nema komentara

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info