-izgubila sam osjećaj za dane, za rođendane, ali to nije razlog da ih ne proslavimo.... danas. kad smo se već sreli....
-hoće li ti smetati ako dođu mama i Heinz?.... pita me Marko.
-ako nemaju pametnijeg posla.... što bi mi smetalo!?
nalazimo se ispred lokala.... Heinz parkira. teta Mira, Markova mama, me grli čvrsto jednom, pa drugi put....
-ne može on bez tebe, a kako vidim ni ti mu baš ne olakšavaš stvar, došla si da slušaš naše obiteljske jadikovke....
i priča Mira, priča, malo naš, malo njemački, malo smućkano.... zbog Heinza, da se ne osjeti izolirano zbog jezika koji on razumije samo donekle....
-je bem ti.... kaže Heinz povremeno i onda nastavi dalje na njemačkom.... ku rac, das ist so....
i uklapa Heinz tako neke riječi koje je naučio od njegove supruge, u svoj managerski vokabular....
Heinz nosi skupe košulje, nosi brkove one iste kao i prije dvanaest godina kad sam ga vidjela zadnji put, prosijede i ispod nosa lagano požutjele od duhana.... u džepu od košulje mu ona ista narančasta kutija, onih istih cigareta kojima ne znam ime.
večeras Heinz postavlja pitanje koje se ne pita, ali on ipak na svoj način pita....
-je bem ti, nikad nisam odgonetnuo zašto ste vas dvoje prekinuli....
prošlo je puno godina otkad sam se rastala s Markom, zbog jednog šamara koji mu je odletio, ili možda zbog suza koje je prolio klečeći preda mnom nakon što je shvatio što je učinio u nekontroliranom napadu ljubomore.
to muško plakanje bolilo je neizrecivo jače od naleta ruke u trenutku nemoći od straha da me može izgubiti.... a znao je da nema razloga za ljubomoru, ako bi i bilo razloga da taj razlog ne bi mogao biti Heinz.
bili smo tada na ručku, ovako kao danas na večeri, isto s njegovom mamom i njenim mužem.... i sve je bilo divno i sreli smo na povratku doma nekog njegovog prijatelja i opet sve bilo super.... dok se Marko nije naljutio, poludio, navodno zbog previše minuta koje sam posvetila razgovoru s njegovim prijateljem, prepoznao u njima zavođenje.... koje je samo on vidio....
poslije sam tek povezala da je pravi uzrok možda bila salveta koju sam dodala Heinzu da obriše kapljice kremaste juhe s brkova.... zgražala sam se nad tim njegovim brkovima i nad svime što se po njima lijepilo.... juha, pjena od cappuccina, tragovi duhana, sive pahulje i inje u hladnim danima....
a cmakanje s Markovom mamom i Heinzom, svaki put na sastanku i rastanku išlo mi je lagano na živce.... ali, rekla sam sebi, ok. dragi su ljudi i ugodni su i vole te i što ima veze, i baš zato.... cmok cmok i dobro, idemo dalje....
dok, upravo tog ludog dana, na rastanku jedan Heinzov brkati cmok nije doletio pravac na moje usne. i ništa, obrisala se rukavom i ćao, ćao. otišli smo. sjela sam u auto i nisam govorila ništa. onda mi je bilo smiješno sve. cijela situacija....
možda mi je trebalo biti neugodno. ne znam. isuviše vremena je prošlo da se ni ne sjećam što sam osjećala. samo znam da je i Heinz bio pomalo zbunjen i znam da je ispalo onako kako nije htio....
da me ikada htio poljubiti igdje osim u obraz, sigurno to ne bi bilo pred njegovom ženom i njenim sinom, mojim ljubomornim dečkom....
tek puno kasnije, Marko mi je rekao da je onaj šamar i sva njegova ljutnja bila zbog Heinzovog poljupca i činilo mu se da se previše dobro slažem s njim.... i ufurao se i.... mamu je htio zaštititi.... pojma nema od čega i zašto.... a nije se snašao....
i tako, sjedimo večeras opet zajedno i opuštenije je sve nego sam mislila da će biti i raspoloženi smo baš kao nekada.
-vidiš da nikada nismo prekinuli.... odgovara Marko, uzima moju ruku i poljubi je, onda me zagrli i prislanja usne na moju kosu i uzdahne duboko....
-ti što starija, sve ljepša si, zračiš nekim mirom.... govori teta Mira dok istovremeno peremo ruke pred wc-om restorana.... i obasipa me komplimentima još iz onog vremena.... moj sin nikad nije bio sretniji kao s tobom.... ali nikad nije tako ni patio kao kad te izgubio....
godinu dana nakon što smo se rastali, Marko se oženio.... godinu dana kasnije, Marko se razbolio.... teška aplastična anemija. nije se liječio u bolnici u kojoj radim, tako da nisam mogla ništa znati.
samo sam ga sanjala često, budila se ponekad u suzama i molila za njega....
Marko je ozdravio, a ženica s kojom je bio u braku, našla je novog dečka i otišla s njim na sjever, daleko. i više se nije vraćala.
Marko mi se javio ponovo nakon rastave, kada se borio za skrbništvo za kćer. pomogla sam. i uspio je.... sada je samohrani otac petogodišnje djevojčice.... baka Mira i Heinz pomažu koliko mogu i znaju.
ispričala sam mom profesoru na hematologiji tu cijelu priču. i kaže ovako....
-teška aplastična anemija je autoimuno oboljenje. i slobodno možeš reći svom prijatelju: slušaj ti, da se onda nismo rastali, da se nisi oženio ženom koju nisi volio, a kako vidim ni ona tebe, ti se sigurno ne bi razbolio! eto, slobodno mu to možeš reći....
nisam mu morala reći, jer Marko je to već i sam znao. zato me i potražio osam godina kasnije....
i pričamo skupa tu priču Miri i Heinzu.... i izgovaramo u glas:
-i od tada smo samo prijatelji.... ono što je nekad bilo nezamislivo. ipak sve je onako kako je trebalo biti i ništa slučajno....
-samo prijatelji?!, na to će Heinz, je bem ti, baš nezamislivo....
i rastajemo se nakon večere.... i opet cmok cmok.... prvo mama, onda Heinz.... i sve je ok. Marko naziva brata, malena se igra s djecom i ne želi još doma, neka dođe po nju za sat vremena.... odlazimo u jednu malenu crkvicu u kojoj je toplo i mirisavo od tamjana.... sjedimo tamo nekoliko minuta.... na izlasku Marko opet uzima moju ruku i ljubi....
-volio bi umrijeti sada na licu mjesta, nego te ikada više povrijediti....
-volila bi umrijeti sada na licu mjesta, nego ikada više povrijediti tebe ili bilo koje, ijedno drugo biće....
-ijedno biće.... da.
jesen je topla večeras....
bglavac
edin.kecanovic
