Nekako me ovih dana fasciniraju dvije teme, o kojima mudraci stoljećima raspravljaju, a nikako da odgonetnu konačnu definiciju: što je SLOBODA i što je LUDOST?

Brat Falco je bio blizu savršenom odgonetavanju pojma slobode:"Koji nije spreman na sve, ne može biti slobodan. Slobodan je onaj koji nema što izgubiti"..

A ne možemo ništa izgubiti, jer se ni uz što nismo vezali..

I sve nam je dozvoljeno.

Ako se ne čini zlo drugome.

Možeš biti i nemoralan, ali ako drugima činiš dobro, ti si slobodan. Opet taj Falco..

Ali, nije definirao pojam ludosti..

Kada god nešto silno želiš napraviti, popraviti, čak učiniti i dobro, i počneš razmišljati, sve se prevrne naglavačke..

Razmišljaš kako najbolje voljeti, razmišljaš kako ostati vjeran, razmišljaš kako oprostiti (pa to učiniš, a opet ne valja), pa razmišljaš što ćeš reći ljudima,da te krivo ne shvate, ma..sav si se pretvorio u mozak..

Pa se upleteš u sebe, kao pile u kučine, i ne znaš se odmotati..

Mila majko.. Ubi silna pamet junake...

I kad sve kupusne glave popadaju, dolaze na red Lude..Budale..

Djeca..Klaunovi..

I umjesto tih lisnatih glava, na ramena postave glave budalaša..

Koji ništa ne razmišljaju..

Jer osjete što, kako i kad treba činiti..

Neopterećeni predrasudama, egom, (ego se ne voli smatrati budalom, nikako), konvencijama, čine u svojim granicama čak i dobra djela, ne razmišljajući o njima..

Eto prave svetosti: Božanska luda koja je slobodna..

U sebi ima svijest i savjest, da sve što čini čini kako treba, i ne griješi..

Kažu, Bog štiti pijane, djecu i budale.. Pijanima u trenucima pamet nestane, pa ih se ne osuđuje..

Sve se vrti oko trijumfa i slobode bez-umlja..

Ja danas dočaravam kako bi to trebalo biti..

Kažu, kad je dijete maleno, svo je pretvoreno u srce..Kako raste, srce se smanjuje taman toliko, da služi svrsi..

A, pošto mi pod starost postajemo opet djeca, imamo šanse da nam se opet vrati veliko srce u grudi..

Ja sam negdje na pola puta..

Danas jedem omlet od ludih gljiva, i putujem u zemlju gdje slonovi ne znaju za gravitaciju..

Negdje sam čula da tamo nije tako loše..

Pa ću svratiti do vilinskog zdenca, i zapjevati jednu pjesmu,

za duše onih, koji su u vile prestali vjerovati...

Onda ću malo zaplesati, i zasvirati..

Naravno, sa životinjicama, koje će moju ludost prihvatiti kao savršen oblik postojanja..

Uputit ću svoje molitve uzdahom

bez riječi,

tamo gdje riječi ne postoje,

samo prepoznavanje i odobravanje..

A onda se vratiti svojoj kućici slobodici

i raširiti kišobran, u slučaju nepogode..

Tako to obično biva poslije lijepog vremena...

 

Uf..podmetnuli mi krivi kišobran u trgovini, mislili, ova luda i onako neće znati..

Al nemam drugi..

A ovaj ionako služi samo za kišu koja nije blagorodna..

Budite mi zdravi, veseli, i lagano svoji..što manje tuđe pameti to bolje...