danas sam prisustvovala jednoj neuobičajenoj ceremoniji u bolničkoj kapelici.
mlada svećenica izgovarala je blagoslov za dvoje ljudi....
u evangeličkoj crkvi svi koji zatraže blagoslov, mogu ga i dobiti.... svatko, bez razlike, nema odbijanja, neovisno o orijentaciji ili o tome koliko je netko možda grešnik, ljudskim očima gledano.
ono što se blagoslivlje bez predrasude je čovjek, ljudi.... daleko od ideje da se ima pravo ikome zbog ičega suditi.... blagoslov nikoga ne izuzima.
jednostavno, okupe se najbliži prijatelji i rodbina, moli se i pjeva i izgovara.... blagoslov....
i Očenaš, to svi znaju.
Max i Ernst.
kad bi bilo ono što biti neće da će Max živjeti još godinu dana, iduće godine u ovo doba mogli bi proslaviti 25 godina zajedničkog života.... u njihovoj kući okruženoj ružama....
slavlja neće biti jer se zna da će Max uskoro umrijeti. prije mjesec dana on mi reče: „kažu da za mene više nema lijeka, znaš što, ne vjerujem u to, ali ako i je istina, nema veze, idem tamo gdje ionako svi idemo, netko prije, netko kasnije.“
što darovati nekome tko se upravo oprašta sa svojim najmilijima.... nekome kome ništa više ne treba.... nekome tko je pomiren sa bolešću, sa životom, sa odlaskom....
poklonili smo im sadnicu ruže. i obred, kao ispunjenje Maxove posljednje želje.
to je sve.
jednom sam ih pokupila na parkingu kad se Max skljokao, noge mu otkazale, ja baš u tom trenutku pogledala kroz prozor i vidjela Ernsta kako ga pokušava uspostaviti i vratiti u auto dok ne nađe bolje rješenje.... izišla sam pred njih s kolegom i kolicima.
znamo se već dovoljno dugo da pored svih današnjih obaveza jednostavno nisam imala srca ne pojaviti se tamo....
dotrčala sam u kapelicu s par minuta zakašnjenja. vrata su postavljena tako da su me obadva pogledali i nasmiješili se istovremeno.
pred oltarom u invalidskim kolicima sjedio je Max, Ernst na stolici pored njega, a iza njih njihove stare majke. pored mene je sjeo katolički dušobrižnik Bruno, da bi me nakon što obred završi mogao pitati nešto, ispričati nešto....
Bruno je pjevao: „uzmi moje ruke i vodi me do blagoslovljenog kraja mog i u vječnost.... u milost tvoju obavij srce moje ranjeno....“ tako nekako.... nisam mogla poslušati ni upamtiti sav tekst jer pjevao je takvim veličanstvenim glasom da sam se nekoliko puta zaredom naježila od glave do pete.... prekrasno nešto....
i neopisivo tužno.
njihova lica su ipak blistala.... od zahvalnosti za sve dobro što im je ipak životom darovano.... tako mi rekoše i oni i duše njihove....
bglavac
edin.kecanovic
