Po tko zna koji puta, opet me dotiču nečiji dolasci i odlasci, nečije duše, koje su ovdje došle, pune svojih vizija, želja, ali i sa naramkom na ramenu, punim nečega, što bi silno htjeli ostaviti ovdje, i, rasterećeni, krenuli dalje, ili bi ostali, nastavili suživot sa drugima, u ovom čarobnom dvorcu..
Neki donose svoje rane, pa drugi pokušavaju to vidjeti ili ne vidjeti, neki prilaze i pomažu, neki se boje prići, jer sami još imaju sebe zaliječiti..
Neki dolaze ovdje sa svojim snovima, i svojom čvrstom vjerom, da ti snovi ovdje moraju ostati i zaživjeti..
Takve duše nose u sebi sjeme budućega svijeta, u kojem je sve jednako lijepo i čisto, u kojem se svi vole, bez razlike, i u kojem ne postoji nepravda i bol..
Takve nježne duše, kada zađu ovdje, neumitno naiđu na onaj drugi dio stvarnosti, koji se zove krv i meso, a ne samo duša dvorca..
Tko je gledao film "Krv i meso"-(Rudger Hauer igra glavnu ulogu), bit će mu jasno o čemu govorim.. Radnja se događa u srednjem vijeku, teškom i mračnom, i bez imalo uljepšavanja, prikazuje ondašnji život.. Ljubav, kao esencija izvađena iz konteksta tijela, u tom filmu je nestvarna, gotovo da je luksuz, jer, život tjera na preživljavanje, u svakom smislu riječi..
Ali kad se pogleda između redova, gledajući film, vidimo da ljubav postoji..
Nitko je ne može nihilirati, jer, na kraju, i u najvećoj tami i mraku, ona drži ljude na životu.
Tako je i ovdje.. Ovdje nije toliki mrak, naiđe on tu i tamo, kao oblak kad zakrili sunce.
Ovdje su ljudi od krvi i mesa, i ti ljudi vode svoj život iza virtualne pozornice.
Ovdje se ponekad i otkriva surovost te borbe za nekakvo svoje mjesto pod suncem, ljudi bivaju ponekad ponovo ranjavani, odbačeni, ismijavani, neki to sve ne mogu izdržati, pa se povuku..
Ali,ovdje svi ti ljudi imaju i onu drugu, čarobnu, lijepu i toplu stranu, koju možda ne žele pokazati do kraja, jer su nailazili na nevjeru i neodobravanje.
Postoje među njima i vile, i čarobnjaci, i zmajevi, postoje i princeze i prinčevi, i samo malo povjerenja u njih treba, da bi tu vjeru u vlastitu čaroliju održali ovdje, sa nama..
Ovdje ne postoji idealan svijet..
Ovdje postoje oni, koji nam trebaju pokazati svojom snagom i optimizmom, da se taj svijet može stvoriti..
I baš oni trebaju shvatiti da svojim napuštanjem bojnog polja, zapravo bježe od sebe, i suočavanja sa onim dijelom stvarnosti, kojeg ne žele priznati, jer su se dali uvjeriti, da se njihovim odlaskom ništa neće promijeniti..
Svatko ovdje ostavlja jedan dio sebe, jedan otisak , trag , kojim će netko iza njega proći..
I svatko za sebe je i duša i tijelo, i krv i meso..
Ponavljam po tko zna koji put: nismo uzalud ovdje.
Koliko god nam se nekad sve besmisleno činilo, itekako sve ima smisla.
Zato trebamo opravdati svoje postojanje, i konačno pogledati ovaj svijet i život u dvorcu, kakav jest: i crn i bijel, i mračan i svijetao..
Kao i svijet iza virtuale.
Ovaj ovdje je preslika onog stvarnog.
A kada to shvatimo, bit će nam puno lakše i ljepše boraviti i egzistirati ovdje.
Sa tim, što nas ovdje ne veže fizika, nego ono drugo, svjesnost iza fizike.
Svjesnost da ništa nije stvarno, dok mi ne učinimo to stvarnim.
A kada se odvažimo to činiti, ubacimo ipak, onaj drugi, duhovni dio, onaj dio nas, koji se smije svim svjetovnim tricama i kučinama, i zna se tome smijati i zabavljati.
Kad je Ljubav u pitanju, budimo nježni i obzirni, jer, ljubav, ako je darujemo bezuvjetno, uvijek podiže još više.
Ako je darujemo sa zadrškom ili razmišljanjem, uvijek će nekom nanijeti bol..
Eto..zato je ovaj dvorac sve..Stvarnost i san, noć i dan...