jedino s tobom se osjećam kompletno.... ti si bolji dio mene.... moja bolja polovica.
kako blesavo romantično! prije svega blesavo. i prilično besmisleno.... znači.... polumuškarci i polužene hodaju svijetom suočeni sa ogromnim ograničenjima svoje necjelovitosti, polovičnosti?!
totalna nebuloza.
definitvno nisam neromantična.... čak sam se romantično uvjerila da postoje srodne duše koje se osjećaju kao dio sebe.... i ne želim reći da nismo povezani.... dakako da jesmo! ali.... smiješna mi je sama ta ideja o polovičnosti bilo kojeg bića...
nisam udata, zaljubljena jesam, ali nemam ni bolju ni goru polovicu.... ako se ikada budem udala, sigurna sam da to neće biti u kombinaciji sa nekom polovicom nečega.... osim toga, uopće me ne privlače polumuškarci. ne samo da nisu muževni, nisu mi ni sexy.... ni sexati se ne želim sa onim koji misli da mu fali pola nečega, čega god.... još manje sa onim kome fali pola mozga, pola pameti, pola kurca, pola srca, pola duše, čega god.... i sigurno nisam ona koja nudi sebe kao pola nečega, kad već imam i jesam i mogu dati jednu cijelokupnost. on isto.
ipak, mogu primijetiti kako neki pjesnici, pisci srceparajućih dnevnika, ljubavnih priča, pronalaze neki poseban kvalitet i vrijednost u tome raspolovljavanju.... dopunjavaju se, upotpunjavaju se, traže svoje izgubljene, nedostajuće dijelove, kako bi tih polovičnih, krnjavih dvoje jednog lijepog dana stvorili neko cijelo i potpuno jedno.
iz toga bi se dalo zaključiti da se prilikom stupanja u tako jednu nadopunjavajuću, upotpunjavajuću vezu, dva inače kompletna i već po sebi 100% cijelovita bića reduciraju na po 50% da bi skupa iznosili 100%.... tako nekako....
znači da ljubavni zanos eliminira talenat za matematiku, jer kazuje da je 1+1=1.
nasreću i bogomdano, to nije tako.
istina, postoje ovisnički tipovi koji su uvjereni da sami za sebe vrijede samo pola i da im je potreban netko s kim će se upotpuniti....
znam i takve parove koji svako jutro ustaju u isto vrijeme, zajedno ulaze u kupaonicu, dok on sjedi na wc-u i sere, ona stoji pored njega i zube pere.... onda zamijene mjesta i tako to nešto tome slično se nadopunjavaju.... i popunjavaju svoje zajedničke prostore po cijele dane da bi bilo usklađeno u međuovisnost i nerazdvojnost dviju polovica.... uz nužnu međusobnu kontrolu, jer lako se dogodi da polovična polovica u nekim fazama odvojenosti od svoje bolje polovice zaluta u potrazi za nekim drugim upotpunjenjem, malo sastrane...
kako god.... dva cjelovita bića, sa svom fizikom i metafizikom, karakterima, mudrošću, iskustvima, koje donose svaki sa sobom, ni onda kad postanu jedan par ili ono što se zove „jedno“, ipak ne prestaju biti potpuni i cjeloviti svaki za sebe....
posljedice toga su nekad kaotične, turbulentne, ponekad prosvjetljujuće u smislu da ne postoje dvije iste osobe, da nitko nikome nije toliko nalik da bi mogao biti druga polovica njega....
osvijestiš različitost i integritet cjelovitosti i slobode sebe i svakog drugog bića i onda tek znaš da li doista voliš....
(ili se misleći da ti nešto fali samo služiš nekim da ti to popuni....)
bglavac
edin.kecanovic
