što od čovjeka čini ona neutažena dječja glad.... glad za ljubavlju....
dijete u meni čezne za skladnim okruženjem, prihvaćanjem, priznanjem, pažnjom, pohvalom, razumijevanjem....
dijete u meni ne želi biti odbačeno, kritizirano, osuđeno.... dok u isto vrijeme lebdi u oblaku, od prvog koraka, naučenih misli o odvojenosti sebe od gruboga svijeta kojem je prepušteno na milost i nemilost....
ono ne želi svaki put iznova osjetiti bol svojih starih nezacijeljenih rana....
a opet, svojim očekivanjima, osjetljivim reakcijama, prečesto uspije povrijediti samo sebe....
jer nije shvatilo da ga svi ti drugi baš ni ne moraju prihvatiti, ni voljeti, ni poštovati.... ne moraju! a mnogi jednostavno ni ne mogu....
zato odraslo dijete, traži istomišljenike, prijatelje koji će ga prihvatiti i voljeti, zajedno sa njegovim idejama i greškama, one koji će ga podržati, potvrditi mu da je u pravu, da ga razumiju, poštuju, vole....
zato odraslo dijete, traži pažnju.... svako obraćanje drugim ljudima je, htjeli mi to ili ne, skretanje pažnje na sebe....
pažnja je energija.... koja se zaslužuje.... tako je dijete naučilo.... daš nešto od sebe, učiniš nešto, kažeš, napišeš, lupneš, prezentiraš, zaplačeš, onesvijestiš se na ulici.... i zauzvrat dobiješ pažnju.... ponekad se potrudiš, pa misliš da trebaš dobiti, a ipak ne dobiješ.... i onda si taako nesretan....
jer misliš da ti se uskraćuje ljubav koju zaslužuješ, za kojom čezneš.... i da je ljubav produkt zasluge.... jer misliš da je ljubav nešto za čim trebaš čeznuti.... nešto za što se trebaš boriti....
umjesto da ljubav i pažnju i priznanje, kojeg si itekako vrijedan, vrijedna.... jednostavno pokloniš sebi.... da otpustiš sva očekivanja i jednostavno daš sebi sve ono što ti drugi nisu u stanju dati.... da ih ne osuđuješ jer ne uzvraćaju onako kako ti misliš da bi trebali.... i ne bi trebali....
jer svatko ima svoj način.... neprestano potvrđivanje, tepanje i ponavljanje „volim te“, nekome ne znači baš ništa....
slušajući ljubav u sebi, razlikuješ riječi očekivanja i namjere od istinskih osjećaja.... ali to nije bitno.... za tebe, bitno je jedino na koji način TI uzvraćaš.... a kad doista slušaš glas srca, onda je ispravno, kako god postupiš.
i opet, još jednom.... prekrasno i oslobađajuće je saznanje da ne ovisiš o tome da te baš svi vole i poštuju.... niti su oni to u stanju, niti trebaju....
(a nije loše ni kad se od svih onako značajno i nekako blistavo izdvajaju onih nekoliko, jako malo, a sasvim dovoljni....)
bglavac
edin.kecanovic
