Zatvorit ću oči

i rastaviti sklop

bešćutne romantike,

koji mi kucka

negdje posred grudi

nazivajući se

srcem

ili tako nekako,

ne znam..

 

Time machine

i fina struktura,

trebalo je vremena

da se učini

takvo remek djelo vjerovanja

u  saten i ruže

u  bjelinu iskrenosti

 sakupljenu vrijednom rukom

 zaigranog djeteta..

 

 Trebalo je da sati i sati prođu,

 dok se to kuckavo malo čudo u meni

 nije  pretvorilo  u  nešto

 čemu i anđeli zavide

 a ja sam tek u tišini

 zvala to svim imenima

 osim svojim...

 

 Totalan fijasko,

 za neke

koji sa urarima veze nemaju

i pomiču kazaljke

tražeći u mehanizmu iskru stvoritelja...

 

Odavno je on napustio moju radnju..

Ostavio mi  svoje znanje majstora

da srce obnavljam, prepravljam

ako zakaže

za trenutak

i prestane biti,

sve što nije...

 

Ja sam još uvijek samo šegrt

a majstor čeka

da shvatim

i prihvatim:

svijet nikada neće znati

koliko duše treba

da se vrijeme sna

zauvijek pretvori u nešto

što se zove

ljubav....