Kažu u ljubavi su oči slijepe. Ja smatram da oči predobro vide. 

Od činjenice iz stvarnog života navezujući misli jedne na druge...došla sam do ovog zaključka. Možda on nije racionalan, nije realan. Ali objasnit ću. Možda će to biti paradoks, ironija. Ne znam...tek sam počela pisati članak. 

Kada se mladi par zaljubi...a jedva se poznaje, pretpostavljam da oči predobro vide vanjštinu nekoga. Pretpostavila sam da tada oči vide i predobro. 

Srce je to..koje je slijepo. Ono vodi, šalje krv koja udara u glavu. Glave su nam vruće, sve nam je u pinky stilu i mi postajemo prinčevi i princeze svog svijeta. Savršeni smo i sve je savršeno. Srce vodi, upravlja glavama. Često zbog njega udarimo glavom o zid. Nije li tako? Mora se naučiti nekako...

Kad pinky zaboli...rasprsne se ta cijela slika savršenstva i gledamo svijet crno bijelim očima. Ponekad je taj prijelaz iz "pinky" u "black & white" težak, bolan. 

Kasnije shvatimo da opet srce upravlja nama. Ono je postalo bolno, pa nam sada šalje crno bijele slike. Ono je umorno, tužno. Htjelo je pronaći svoju srodnu dušu koju će hraniti energijom i toplinom kada ono usporti...koje će ono samo hraniti istom energijom i toplinom ako gdje zastane. 

No, naišlo je na vatru, opeklo se. Ubolo na trn. Još će neko vrijeme odašiljati slike u crno bijeloj boji...ali onda će dozvoliti očim da vide svijet u svim njegovim bojama.