Kako se to izgubi duša
koja je od Boga dana
da li nas to zlo kuša
ili putujemo bez plana

kakva to magla uniđe
u srce i u naše oči
i koja nam to avet
 potajice priđe
kad se zloba iz riječi toči

smrvljeni žrvnjem
što život se zove
u bescjenje prodajemo
za ego i svoje snove

i osvetu srce išti
gazeći nemilice
 sve pred sobom
a zavist u nama vrišti
čak i na korak…  dva
pred vlastitim grobom

ova je pjesma mračna
u crnilo ovite joj boje
kad je pruga uskotračna
a vlakovi samo stoje
kako se to izgubi dušu
hoće li mi tko reći
i hvata nevinog za gušu
izgovarajući podle riječi

nisam odgojena tako
tako me nije učila majka
da budem nijemi svjedok
kad  digne se buka i hajka

ja barjak ljubavi ponesem
na poprište barikada
bogu se tiho pomolim
na zidinama usnulog grada

i bijelu zastavu izvisim
poletim visoko
nevinošću bijele ptice
sve dok ljudskost
ne povrati
 svoje pravo lice