Politički, ideološki ili religijski sustavi za čovjeka posjeduju osobitu zaštitničku ulogu. Oni daju osjećaj uspostavljenog kozmosa, osjećaj da se sve događa onako kako se jedino može i treba događati, osjećaj da imamo potpunu kontrolu nad svojim životom, a budućnost se može sagledati gotovo kao i prošlost.
U turbulentnim vremenima u kojima se ovi stari sustavi ruše, kada nam je oduzeta njihova zaštitnička uloga, a još nisu izgrađeni novi čije bi ruho mogli odjenuti, javlja se potreba za razumijevanjem zakonitosti po kojima se ravna povijesno vrijeme. I zajedno s tim mogućnost predviđanja, makar u općim crtama, smjera kojim će se odvijati povijesni događaji. Želimo ponovno steći kontrolu nad okolnostima i vlastitim životom.
Tragamo za onakvim zakonima kakve poznajemo iz prirode. Astronomija nas uči zakonima po kojima se smjenjuju godišnja doba. Iako se svako godišnje doba iz godine u godinu javlja na drugačiji način, iz pravilnosti gibanja Zemlje oko Sunca znamo kakve su opće značajke godišnjeg doba u kojem jesmo, i kakve će biti onog koje dolazi. Imamo mogućnost predviđanja onoga što dolazi, a samim tim i mogućnost da se pripremimo na ono što će tek doći. Takvu "astronomiju" priželjkujemo i za povijesno vrijeme, kako bismo na vrijeme pripremili "ogrjev" i "zimnicu".
Iako imamo kalendare i satove kojima možemo gotovo do savršenstva mjeriti vrijeme, mi zapravo ne znamo što vrijeme jest. Ako i razmišljamo o njemu, doživljavamo ga kao jedan amorfni kontinuum. Nešto što teče, što nezadrživo dolazi (iz čega?) i nepovratno nestaje (u čemu?). Odrastamo u sjeni mita o vječnom napretku, tog djeteta modernih ideologija, u sjeni ideje o linearnom vremenu.
A sve kruži: planeti i kometi oko Sunca; cijeli svemirski sustavi imaju središte oko kojeg se gibaju, elektroni kruže u atomima, a i tvari u prirodi. Ništa ne ide linearno u beskonačnost. Je li vrijeme u tome izuzetak?
VREMENSKI CIKLUSI
Sve velike tradicije čovječanstva prenose učenje o vremenskim ciklusima. Ciklusi su krugovi vremena unutar kojih se očituju svi aspekti jedne stvarnosti. Prema tim učenjima, vrijeme nije amorfni okvir događaja, već je ono živi medij koji svojom kvalitetom određuje događaje.
Kada u velikom indijskom epu Mahabharata Bhima susreće svog brata Hanumanta, on od njega traži da mu se pokaže u pravom obličju, našto mu Hanumant odgovara:
"To moje obličje teško da možeš vidjeti i ti i bilo tko drugi. Drukčije su stvari stajale u onim vremenima, ali toga sada više nema. Jedno bijaše živjeti u razdoblju krta, drugo u razdoblju treta, a nešto sasvim treće u dobu dvapara. U ovome razdoblju sve se umanjilo i opalo i sada više nemam one moći kao nekada. I tlo i i rijeke i biljke i stijene, pa i bogovi i nebeski mudraci, primjereni su vremenu i stanju stvari koje proistječe iz različitih yuga."
Razdoblja o kojima govori Hanumant u indijskoj tradiciji poznata su kao yuge. Unutar jednog velikog ciklusa, koji se zove
Mahayuga, postoje četiri kraće yuge:
Krtayuga (Satyayuga)
- u ovom razdoblju vladao je jedinstveni poredak, svi su slijedili put jedne jedinstvene Vede; nije bilo ni bolesti, ni pakosti, ni oholosti, ni licemjerja, ni kupnje ni prodaje. Vrlina se nije gubila i zato se ovo razdoblje zove krta, savršeno. Narayana, duša svih stvorenja, imao je bijelu put. Ova yuga je trajala četiri tisuće božanskih godina.Tretayuga
- vrlina se u ovom razdoblju smanjila za četvrtinu. Narayana, duša svih stvorenja, postao je crven. Ljudi su cijenili istinu i prinosili žrtve. Trajala je tri tisuće božanskih godina.Dvaparayuga
- u ovom se razdoblju vrlina smanjila na polovicu, a Narayana je postao žut. Vede su se razdijelile na četiri. Ljudi su se udaljili od istine i uz nju je ostao samo mali broj. Pojavile su se bolesti, a ljudi, razapinjani strastima, tražili su spas u isposništvu. Dvaparayuga je trajala dvije tisuće božanskih godina.Kaliyuga
- u ovom razdoblju ostala je još samo četvrtina vrline. Narayana je crn. Vladaju bolesti i prirodne nedaće. Vede, vrline i žrtve su se prestale poštovati. Traje tisuću božanskih godina.Svakoj yugi prethodi zora, a na njenom kraju je sumrak. I jedno i drugo traju po jednu desetinu te yuge. Trajanje Mahayuge jednako je ukupnom trajanju sve četiri manje yuge.
Jedna ljudska godina je jedan dan za bogove, a 360 ljudskih godina čine jednu božansku godinu. Iz toga slijedi:
Krta (Satya) yuga
U božanskim godinama 4800
U ljudskim godinama 1 728 000
Treta yuga
3600
1 296 000
Dvapara yuga
2400
864 000
Kali yuga
1200
432 000
Maha yuga
12000
4 320 000
Na kraju Kaliyuge dolazi do malog "smaka svijeta", kada sve biva uništeno, da bi nakon razdoblja mirovanja cijeli ciklus započeo iz početka s novom Mahayugom.
Prema ovoj tradiciji, mi sada živimo u Kaliyugi, mračnom dobu, najgorem od svih. Ovo doba počelo je 16. veljače 3102. godine pr.Kr.
U njemu smo tek pet tisuća od 432 000 godina njenog trajanja. Ovako precizno datiranje početka moguće je zahvaljujući vječnom nebeskom satu - početak Kaliyuge je u tekstovima opisan položajem nebeskih tijela na nebu, a astronomi mogu izračunati kada su nebeska tijela zauzimala takav položaj.
Jedna Mahayuga je tek kratko razdoblje u životu svemira.
Sedamdeset i jedna Mahayuga čini jednu
Manvantaru - vrijeme vladavine jednog Manua .Četrnaest Manvantara i jedna Krtayuga čine
Kalpu - jedan dan Brahme. Prema Puranama, svetim indijskim tekstovima, na kraju Kalpe dolazi period zvan Pralaya – tada vječni Avyaya (Višnu) poprima karakteristike Rudre (Šive) i ponovno sjedinjuje sva bića u sebi. Nakon toga slijedi nova Kalpa, a 360 dana i noći Brahme čine jednu godinu Brahme.I konačno, život Brahme, ili Mahakalpa, život jednog svemira, traje stotinu Brahminih godina
- a to je
311 040 000 000 000 ljudskih godina!Mahakalpe su bezbrojne. Nikada nije bilo prve, niti će ikada biti posljednje.
Iznenađuje nas veličina brojeva koje navodi indijska tradicija. Oni dramatično nadmašuju ne samo računanja nekih starih kršćanskih teologa, po kojima je svijet stvoren tek četiri tisuće godina prije Kristova rođenja, već i računanja moderne kozmologije koja ovom svemiru daje starost od “samo” 15 milijardi godina.
Indijska tradicija nije jedina koja se ne "boji" upotrebe velikih brojeva. U Srednjoj Americi je tijekom našeg srednjeg vijeka cvjetala moćna kultura Maya. Uz mnoga dostignuća ove kulture, posebno se ističe bogatstvo brojčanih i kalendarskih oznaka. Na svakoj zgradi, dijelu zgrade i na stelama uklesani su kalendarski zapisi.
Iz kompleksnog kalendarskog sustava Maya posebno se izdvajaju dva kalendara - dva načina brojanja dana:
1. "Dugi račun"
Kao primjer kalendarskog zapisa možemo uzeti motiv Igrača loptom (oznaka u igri pelota) iz Chinkultica u Meksiku.
Zapisan na naš način izgleda ovako: 9.7.17.12.14. Brojevi 9,7,17,12 i 14 kao i u našem kalendaru odgovaraju određenim kalendarskim jedinicama: 9 baktuna, 7 katuna, 17 tuna, 12 uinala i 14 kina.
kin
dan
Uinal
mjesec
20 dana
Tun
godina
18 uinala
360 dana
Katun
20 tuna
7200 dana
Baktun
400 tuna
144000 dana
To znači da je od početnog datuma tog kalendara, koji je prema jednoj korelaciji (vezi između ovog i našeg kalendara) 12.08.3114. pr.Kr ., prošlo 9*144000 + 7*7200 + 17*360 + 12*20 + 14 = 1352774 dana, a to bi po našem kalendaru odgovaralo datumu od 29.04.521. godine.
Veće kalendarske jedinice su:
Pictun - 8000 tuna
Calabtun - 160000 tuna
Kincultun - 3200000 tuna
Alautun - 64000000 tuna
Alautun ima 23 040 000 000 dana ili preko 63 milijuna naših kalendarskih godina!
Na jednoj steli iz Quirigue, postoji potpuni kalendarski zapis koji se odnosi na događaj od prije 400 milijuna godina!
2. Tzolkin
Drugi kalendar ima ciklus od 260 dana, a komponiran je od dva niza. Jedan koji broji dane od 1 da 13, a drugi koji se sastoji od dvadeset imenovanih dana, na isti način na koji kod nas datumi u mjesecu teku neovisno o danima u tjednu. Imena tih dana su: Imix, Ik, Akbal, Kan, Chicchan, Cimi, Manik, Lamat, Muluc, Oc, Chuen, Eb, Ben, Ix, Men, Cib, Caban, Edznab, Cauac i Ahau.
Ova dva niza teku neovisno jedan o drugom. Tako se po tzolkinu nakon 260 dana zatvaraju oba niza, a kombinacije brojeva i dana kreću iznova. Početnom datumu kalendara odgovara 4 Ahau. Ahau je dan kojim završava jedan, a počinje drugi veliki ciklus.
Ova dva kalendara, dugi račun i tzolkin, teku paralelno, a u ciklusu od 1 872 000 dana neće se pojaviti dva dana s istim kalendarskim oznakama. Nakon ovog vremena, datumski niz počinje od početka. Kraj ovog velikog ciklusa u kojem sada živimo završava 23. prosinca 2012., kada počinje novi.
Na početku majanske knjige proročanstava Chilam Balam naglašava se cikličnost vremena:
Svi mjeseci, sve godine, svi dani, svi vjetrovi postignu svoje ispunjenje i nestaju. Tako i sva krv dođe do svoga mjesta smiraja, kad postigne svoju moć i svoje prijestolje.
A za kraj velikog ciklusa proriče:
Tada će se nebo rastvoriti
I zemlja se uzdići,
I započet će knjiga trinaest bogova
Dogodit će se velika poplava na zemlji
I pojavit se veliki Iztam Cam Ain.
Kraj riječi,
Završetak katuna:
To je poplava
Koja će označiti kraj riječi katun.
CIKLUSI U DRUGIM TRADICIJAMA
U drevnom Egiptu poznat je čitav niz vremenskih ciklusa: Apisov ciklus od 25 godina kada se Mjesec vraća u istu točku u odnosu na zvijezdu Sirius;
Ciklus Feniksa ili Sotički ciklus povezuje egipatsku kalendarsku godinu od 365 dana i sideričku (zvjezdanu) godinu. Ovaj ciklus odgovara razdoblju od 1461 egipatske kalendarske godine. Počeci ovih ciklusa bili su 4242., 2782. i 1322. g.pr.Kr.. Egipatski astronomi su 19. srpnja 139. godine proslavili početak četvrtog ciklusa Feniksa.
U Rimu je postojao ciklus Velika Godina u trajanju od 11 340 godina. Početak jedne od njih je 716. g.pr.Kr. – godina Romulove smrti.
ASTROLOŠKE ERE
Općenito su počeci ciklusa povezani s kozmičkim događajima – posebnim položajima nebeskih tijela.
Na početku Kaliyuge dogodio se astrološki značajan poredak planeta. Ove godine nas čeka jedan sličan: 8. svibnja 2000. godine na nebu će se u neposrednoj blizini naći Sunce, Jupiter, Saturn i Merkur.
Najznačajniji astrološki ciklus je ciklus precesije, tzv. Platonova godina od 25920 godina . Ovaj ciklus se dijeli na dvanaest era od po 2160 godina. Svakom erom vlada jedan zodijakalni znak, a mi smo trenutačno na prijelazu iz ere Riba u eru Vodenjaka. Mi doista prolazimo kroz vrata ere Vodenjaka, ali ipak ne smijemo zaboraviti da se prijelaz iz jedne u drugu eru ne događa silovito, već postupno.
PET LJUDSKIH NARAŠTAJA
U skladu s ciklusima rađanja i umiranja je i učenje o povijesti čovječanstva, tijekom koje su se smjenjivali naraštaji čovječanstva.
Heziod u svojem djelu Poslovi i dani navodi da su današnjem naraštaju ljudi prethodila četiri ranija naraštaja.
Prvi je rod bio zlatni. Bilo je to kad je Kronos vladao nebom. Živjeli su bezbrižno. Zemlja je sama od sebe donosila obilne plodove. Starost im nije prijetila, a kad su umirali bili su kao savladani snom. Kad su iščezli, postali su dobri duhovi čuvari ljudi.
Njih su zamijenili srebrni ljudi. I oni su bili stvoreni po božanskom obličju, ali ih je Zeus, budući da nisu prinosili žrtve bogovima, zbrisao s lica zemlje. Oni su postali blaženi duhovi drugog reda.
Treći rod, mjedeni, je bio kao od jasena, tvrd i strašan. Imali su golema tijela. Nosili su mjedeno oružje i uživali u ratovanju. Bili su drski i okrutni. Svladani vlastitim rukama pali su u propast.
Četvrti rod su bili polubogovi. Očevi su im bili bogovi, a majke smrtne žene. Oni su sudjelovali u pohodu Argonauta i u trojanskom ratu. Postali su heroji i borave na otocima blaženih.
Peti rod, današnji, je željezni. Mi smo manje vrijedni nasljednici četvrtog naraštaja. To je rod kojeg nikad neće minuti dnevna muka i tuga. Heziod žali što pripada našem rodu.
Na sasvim drugom kraju svijeta, u Srednjoj Americi, kod Azteka, također se govori o pet naraštaja i o pet Sunaca:
Pričalo se, govorilo
da je ranije bilo četiri života,
i da je ovo peto doba.
Kao što su to znali stari,
u godini 1-Zec
stvoreni su zemlja i nebo.
I ovo su znali,
da kada su stvoreni zemlja i nebo,
već su postojale četiri vrste ljudi,
četiri vrste života.
Znali su isto tako da su svi oni
živjeli u jednom Suncu .
I kazivali su da je prve ljude
stvorio njihov bog, načinio ih od pepela
To su pripisivali Quetzalcoatlu,
čiji je znak 7-Zec,
on ih je stvorio, izmislio.
Prvo Sunce koje je bilo izgrađeno,
imalo je znak 4-Voda,
zvalo se Vodeno Sunce.
U njemu je sve odnijela voda.
Ljudi se pretvoriše u ribe.
Stvorilo se odmah zatim drugo Sunce.
Njegov znak je bio 4-Tigar.
Zvalo se Tigrovo Sunce.
U njemu se dogodilo sljedeće:
nebo je pritiskalo sve,
Sunce nije slijedilo svoj put.
Kad bi Sunce stizalo u podne
brzo bi se hvatala noć,
i kada bi se već smračilo
tigrovi bi jeli ljude.
U tom Suncu su živjeli divovi.
Kazivali su stari
da su se divovi ovako pozdravljali:
"Ne padnite!",
jer onaj koji bi jednom pao,
zauvijek bi pao.
Uskoro je nastalo i treće Sunce.
Njegov znak je bio 4-Kiša.
Zvalo se Sunce Kiše (Vatre).
Dogodilo se da je u njegovo vrijeme rosila vatra,
oni koji su živjeli u njemu bili su spaljeni
I u to vrijeme rosio je također pijesak.
I kazivali su da su u njemu
rosili kamenčići koje vidimo,
da je proključao kamen tezontle
i da su se tada zarumenjele hridine.
Stvorilo se zatim četvrto Sunce.
Njegov znak bijaše 4-Vjetar.
Zvalo se Sunce Vjetra.
Svi se pretvoriše u majmune.
Rastrčali su se po brdima,
otišli su da žive ljudi majmuni.
Peto Sunce:
4-Pokret je njegov znak.
Zove se Sunce Pokreta,
zato što se pokreće,
zato što slijedi svoj put
I kako kazuju stari,
u njemu će biti pokretanja zemlje,
bit će gladi
i tako ćemo izginuti.
U godini 13-Trska
kaže se da je nastalo
da se rodilo Sunce koje sada postoji.
Tada je upravo zasjalo,
tada svanulo,
Sunce Pokreta koje sada postoji.
4-Pokret je njegov znak.
To je peto Sunce koje se stvorilo,
u njemu će biti pokreta zemlje,
u njemu će biti gladi.
To Sunce, njegovo je ime 4-Pokret,
naše je Sunce,
u kojem živimo sada,
i ovdje je njegovo obilježje,
kako je palo Sunce u vatru,
u božansko ognjište,
tamo u Teotihuacanu.
Isto takvo bijaše ovo Sunce
našeg vladara, u Tuli - Quetzalcoatla.
I Inke u Južnoj Americi imaju predaju o naraštajima ljudi:
Vari Viracocha runa – vrijeme Viracoche.
Vari runa – vrijeme svetih ljudi.
Parun runa – vrijeme divljih ljudi.
Auka runa – vrijeme ratnika.
RITAM POVIJESTI
Ako odolimo prvom impulsu da bez razmišljanja odbacimo spomenute predaje o golemim vremenskim ciklusima, smatrajući ih tek plodom neobuzdane mašte uma koji nema pravu predstavu o svijetu, ostaje nam da se zapitamo o značenju tih predaja.
Možda se nalazimo u istom položaju u kojem se nalazio geolog XIX. stoljeća koji dokazuje da svijet nije nastao prije šest tisuća godina, jer je svjetlo novih spoznaja obasjalo dubine geološke prošlosti koja je daleko starija od svih dosadašnjih pretpostavki.
Ne smije se, međutim, zaboraviti da spoznaje, pa bile to i spoznaje moderne znanosti, uvijek imaju svoje granice. Ove granice se u nama pretvaraju u psihološke “ladice” koje ne dopuštaju da vidimo bilo što od onoga što se ne uklapa u njihove okvire.
Kad indijska tradicija govori da je čovjek dalekoj prošlosti živio na visokom stupnju kulture, onda nam to izgleda neprihvatljivo, jer nas moderna teorija evolucije uči da se čovjek kao vrsta pojavio prije otprilike milijun godina i od tada se mukotrpnim naporom uzdizao sve do današnjeg stupnja svoje nadmoćnosti nad prirodom.
Legenda o velikom kontinentu, kojeg mi nazivamo Atlantida, prisutna je i kod naroda zapadno od Atlantskog oceana (Aztlan kod Azteka) i istočno (Ruta i Daitya kod Indijaca).
Njeno postojanje se negira, jer još nisu pronađeni materijalni dokazi dovoljno agresivni da razbiju naša psihološka ograničenja.
Zar bismo ikad prihvatili postojanje dinosaurusa, iako ih na svoj način spominju bajke i mitovi, da nisu pronađeni njihovi fosili?
Mnoga znanja i ideje postoje, tonu u zaborav, a onda se po zakonu ciklusa ponovno otkrivaju. Krajem XV. stoljeća Kolumbo, vođen “revolucionarnom” idejom da je Zemlja okrugla, u potrazi za novim putem prema Indiji plovi na zapad.
A jedan Eratosten, 1700 godina prije Kolumba, zna ne samo da je Zemlja okrugla, nego i vrlo precizno mjeri njen polumjer. Stara ideja je ponovno otkrivena. “Ništa novo pod Suncem!”
Ivan Tomašević
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 22
bglavac
edin.kecanovic
