Mislila sam da sam ja neki usporeni tip,čak lijena,netko tko stalno oteže ,zavlači,hoće,neće.Da bi se začudila nedavnom otkiću da sam ja u stvari ubrzana,da stalno jurim nekud naprijed.Da nemam vremena,žureći se,da se nađem u sadašnjem trenutku.Umjesto da sada riješavam stvari ,ja jurim dalje,neznano kuda.Jednostavno, preskačem ovaj trenutak sada.Naravno da sam onda nezadovoljna.Sadašnji trenutak kao da za mene ne postoji,a za slijedećim,koji mora biti savršen i meni potaman,žudim.Tako u tom procijepu živim cijeli svoj život.Posljedica toga je da mi vrijeme brzo prolazi,baš leti.Zamislila sam se nad Majinim člankom o sadašnjem trenutku u kojem se pita kako duboko može biti sada? i kaže da je sada "Nevjerovatna dubina i tišina usred svakodnevnih aktivnosti".Odjednom,shvatila sam,koliko je to....sada....duboko.Duboko za razliku od moga koje je plitko i tako površno.Koje ja samo preletim.Ne dam si da se u njemu skrasim,da ga osjetim,da mu se pustim.Da uplovim u njega i zaronim u njegove dubine...

ali ipak naslućujem ponekad kad stanem u tišini...

 

Sadašnji trenutak je kao more,prvo me ljuljuška a onda zaronim,plutam njegovim dubinama i začarana gledam pejzaž koji je preda mnom.

Ribe ,morsko cvijeće,na samom dnu koraljne grebene,školjke sa biserom,stare potonule lađe pune zaboravljenog blaga.

 Otvvorenih očiju upijam prizor,zaustavljenog daha od ushićenja.

Tajanstvenost mjesta neda mi otići i napustiti ga.

Jer tko zna što je tamo iza one stijene?

Kakva se tamo još skriva pećina?

Upivši prizor,koji ostaje kao moja trajna baština,polako se vraćam van na zrak.

Izranjam iz plavih i bistrih morskih dubina i prvo što ugledam je nebo,sa kojim bijelim oblačkom i zlatnom trakom sunca na morskoj površini.

Dubok udah i pogled u nebo usidruju me i u ovom trenutku.

Nema više bijega,ostajem u njemu, čini mi se cijelu jednu vječnost.

Nema misli o slijedećem trenutku.

 Slijedeći trenutak kao da ne posoji.

Izgubljena u plavetnilu neba,sjaju sunca,zaboravljam se.