Piše: Marija Lokas
Foto: NIna Đurđević/Cropix
Mlada Šibenčanka Dolores Lambaša nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti brzo se dokazala kao talentirana glumica. Trenutno, kako kaže, od ranog jutra do kasno uvečer vrijeme provodi snimajući sapunicu “Zakon ljubavi“ u kojoj glumi - osebujnu glumicu, a u kojoj ćemo je moći gledati već od ponedjeljka. Uskoro je očekuje i početak snimanja filma Nikše Sviličića “Poštar” ili “Vjerujem u anđele“, a uz sve to Dolores publici namjerava predstaviti i sebe kao pjesnikinju. Iako je medijima postala zanimljiva tijekom veze s Ivom Gregurevićem i trenutno zbog ljubavi s Franom Lasićem, Lambaša je pokazala da i kao glumica, samostalno, može plijeniti pažnju. Upravo iz tog razloga u ovom je intervjuu željela privatni život malo ostaviti sa strane.
• Na koliko ste projekata trenutno angažirani?
- Trenutno nosim dvije glavne uloge - jednu u Sviličićevom filmu radnog naziva “Poštar”, a drugu u seriji “Zakon ljubavi“ koju producira AVA. U ponudi imam i pisanje scenarija za stranu producentsku kuću, a isto tako planiram izdati i zbirku poezije. No, o tome ćemo nešto više kada dođe vrijeme. Sada sam koncentrirana na projekte na kojima radim, a odmah želim istaknuti da mi je izrazito zadovoljstvo prisustvovati na divnim i detaljnim, razrađujućim probama za film “Poštar”.
• Kako ide snimanje “Zakona ljubavi” i koliko vremena provodite na setu?
- A, ide... jako brzo. U šest mjeseci se mora snimiti 185 epizoda. Pa sami prosudite.
• Prvi put radite za AVA-u. Kako ste dosad zadovoljni suradnjom?
- Ne sviđaju mi se ovakva pitanja. Logično je da kada netko prihvati neki posao, dakle, odluči se za njega, neće i ne smije govoriti protiv istog. Isto tako i hvaljenje onoga u čemu osobno prisustvuje - tipa “svaki Cigo svoga konja kuje” - meni je patetično i izlizano. Jedino još priznajem nečije oduševljenje. Uglavnom, što se tiče ove serije primijetila sam da radeći na njoj koliko god jela ne mogu se udebljati. Valjda je to dobro, ne znam.
• Na koliko ste projekata trenutno angažirani?
- Trenutno nosim dvije glavne uloge - jednu u Sviličićevom filmu radnog naziva “Poštar”, a drugu u seriji “Zakon ljubavi“ koju producira AVA. U ponudi imam i pisanje scenarija za stranu producentsku kuću, a isto tako planiram izdati i zbirku poezije. No, o tome ćemo nešto više kada dođe vrijeme. Sada sam koncentrirana na projekte na kojima radim, a odmah želim istaknuti da mi je izrazito zadovoljstvo prisustvovati na divnim i detaljnim, razrađujućim probama za film “Poštar”.
• Kako ide snimanje “Zakona ljubavi” i koliko vremena provodite na setu?
- A, ide... jako brzo. U šest mjeseci se mora snimiti 185 epizoda. Pa sami prosudite.
• Prvi put radite za AVA-u. Kako ste dosad zadovoljni suradnjom?
- Ne sviđaju mi se ovakva pitanja. Logično je da kada netko prihvati neki posao, dakle, odluči se za njega, neće i ne smije govoriti protiv istog. Isto tako i hvaljenje onoga u čemu osobno prisustvuje - tipa “svaki Cigo svoga konja kuje” - meni je patetično i izlizano. Jedino još priznajem nečije oduševljenje. Uglavnom, što se tiče ove serije primijetila sam da radeći na njoj koliko god jela ne mogu se udebljati. Valjda je to dobro, ne znam.
Iako je prije upisa na glumačku akademiju sanjala o glazbenoj karijeri, Lambaša je već prvim ulogama, a među ostalima i ulogom u seriji ‘Dobre namjere’, pokazala kako nije pogriješila odabravši glumačke daske
• Kakva je vaša uloga u sapunici i kakav lik tumačite?
• Kakva je vaša uloga u sapunici i kakav lik tumačite?
- Ne znam, jer epizode čitam takvom brzinom da, iskreno, ne stignem pohvatati sve to. Ali, ne nerviram se više zbog toga. Koliko stignem - stignem. Uglavnom, lik je svakakav i svašta radi, ponekad s razlogom, a ponekad i bez. Ja se više koncentriram usavršiti u zanatskom smislu u ovom tempu i okolnostima rada, nego na glumački dio, a ovakve forme su dušu dale za to.
• Ima li vaša uloga sličnosti s vama u privatnom životu?
- Ono što svakako moram naglasiti, jer osjećam moralnu odgovornost prema publici, jest to da je glumica Lucija Nardelli, dakle, žena koju igram u seriji - imaginaran lik. Prestavnice hrvatskog glumišta u realnosti su, dapače, žene posve suprotne njoj. Mislim, nisam nikada vidjela neku glumicu da na probu dolazi našminkana, u štiklama i odjevana kao za modnu pistu. Naše kazališne glumice su skromne, osobe bogatog unutrašnjeg života i ne polažu toliko na vanjštinu koliko na duhovnu nadogradnju. Bave se isključivo kazalištem. Isijavaju drukčijom ljepotom. Lucija, ako i postoji njen realni prototip, više je neka “kraljica sapunice”, estradna zvijezda, i slična iskomercijalizirana osoba.
• Kakva je ekipa na setu i s kime vam je najdraže raditi?
- Nezahvalno je kada radite sa stotinama ljudi nekoga posebno izdvajati, možete uvijek nehotično povrijediti na taj način. Ipak, užitak i istinska ljepota mi je raditi sa svima koji su profesionalci i koji požrtvovno obavljaju ovaj posao bez obzira na formu, zapravo sa svima koji vole i znaju zašto rade, a to nije - novac. I sam moj životni moto glasi “form is temporary - class is permanent”.
• Očekujete li da će se gledateljima svidjeti sapunica “Zakon ljubavi”?
- Iskreno, ne znam. Nemam neki uvid i nisam nikada pogledala ništa od montiranog materijala da bih mogla nešto pametno reći. Ali, prema situaciji u zemlji, iako svi šute o tome kao zaklani, izvela bih općeniti zaključak: Ljudi nemaju novca, depresivni su, pa radije sjede kod kuće, pogotovo zimi. A, kada su kod kuće, da puno ne razmišljaju i da ih vlastite misli ne sustignu, bježe pred televizor i pritom ne gledaju neke teške, zamorne sadržaje, već lagane, s jednostavnom, brzom katarzom. Tih sat vremena serije život im se doima ljepšim i lakšim, identificiraju se s omiljenim likom i žive njegovim životom. Ipak, koliko je štetno toliko je i hrabro igrati za te ljude, ako me razumijete.
• Sviđa li Vam se, ipak, rad na sapunici?
- Još upoznajem sebe, tek sam na početku i pratim se, osluškujem što mi odgovara, a što ne, što me čini sretnom a što nesretnom, preko čega mogu, a preko čega ne. A, nikada ne mogu preko onoga što narušava mene kao osobu i otima mene samu od mene. Ako ostanem bez sebe što će mi ostati? Simboli? Dobar auto ili košulja? Ne bih, hvala. Dakle, zasad promatram, učim. A, što se tiče sapunice, rekla bih da je to tek jedna stepenica na mom putu. Minijatura.
• Imate li svoje glumačke uzore i koji su?
- Uzor su mi glumci izražajnih osobnosti koji su ostali vjerni sebi i ovom pozivu. Takvi nemaju moralnih dvojbi i nepotkupljivi su bez obzira što nas je kapitalizam, manje-više, sve požderao. Oni su savjest društva, visoko razvijena svijest ovog vremena. Ima, na sreću, neka još mala koncentracija takvih u našem glumištu i to su uglavnom glumci starog kova, odgajani na nekim drugim vrijednostima. Mi mladi letimo trbuhom za kruhom i svakakva poniženja često doživljavamo na putu preživljavanja, ali, ne damo se.
• Tko su vam najdraži hrvatski redatelji?
- Ima ih. Manje-više svi filmski su mi dobri, zapravo odlični i ne kažem to iz kurtoazije već uistinu mislim tako. Obožavam hrvatski film.
• Što vam najbolje leži - televizija, film ili kazalište?
- Ma, neusporedivi su. Na filmu i u kazalištu pripreme traju i do dva mjeseca, detaljno i iscrpno se razlaže materijal, pa ponovno sastavlja i tek tada se kreće u realizaciju projekta u punom smislu. I često ima šanse da se dogodi umjetnost. Kada se teren besprijekorno pripremi glumac se dalje samo igra, beskrajno igra i ništa ljepše mu se u životu ne može dogoditi. Serije su pak štancanje materijala, jer njihova prva i zadnja zakonitost jest da se, bez obzira na sve, snime u zadanom vremenu. Na glumcu je u takvoj formi da uhvati neki intuitivni slijed i otkotrlja se po njemu. Eventualno, da izgovori tekst bez greške.
• Opišite u nekoliko riječi film Nikše Sviličića radnog naziva “Poštar” ili “Vjerujem u anđele”, kako bi se navodno trebao zvati, i kad bi mogao biti gotov?
- Jako sam uzbuđena i sretna zbog tog filma. Snimanje počinje ubrzo, početkom listopada na Komiži, a ekipa je sjajna. Jednostavno, uživam na našim probama. Uloge su fantastično napisane, radimo puno, ali se i zezamo, pričamo, upoznajemo, njušimo, kako bih ja rekla, i sve je nekako polako, lijepo, prirodno, dakle, točno onako kako treba biti.
• Zajedno s redateljem Sviličićem pjevate i uvodnu pjesmu za film. Kako je raditi s njim?
- U redatelja Nikšu Sviličića imam veliko povjerenje, doslovno ga slijepo slijedim i na taj način se baviti ovim poslom vam je nezmisliva ljepota, glumci žive za nju.
Izuzev samog filma događaju se neke nedefinirajuće, titrajuće niti, neka maglica, kišne kapljice u svim srebrenkastim nijansama, ma, u svim bojama.
Zapravo, to okružuje cijelu ekipu i daruje nas kreativnošću i u tom trenutku ništa na svijetu nije važnije. Kao da anđeli pjevaju iznad nas. Jedva čekam snimanje.
• Smatrate li se razmaženom glumicom ili bez problema sve obavite što se od vas traži?
- Naravno da sam razmažena. Neću uopće snimati bez Manual&Co. torbe, napravim rusvaj na setu ako moram glumiti bez nje, a prostorija u kojoj snimam, naravno, mora mirisati po Sisleyjevim parfemima.
Kad ih obožavam, što ću...
• Ima li vaša uloga sličnosti s vama u privatnom životu?
- Ono što svakako moram naglasiti, jer osjećam moralnu odgovornost prema publici, jest to da je glumica Lucija Nardelli, dakle, žena koju igram u seriji - imaginaran lik. Prestavnice hrvatskog glumišta u realnosti su, dapače, žene posve suprotne njoj. Mislim, nisam nikada vidjela neku glumicu da na probu dolazi našminkana, u štiklama i odjevana kao za modnu pistu. Naše kazališne glumice su skromne, osobe bogatog unutrašnjeg života i ne polažu toliko na vanjštinu koliko na duhovnu nadogradnju. Bave se isključivo kazalištem. Isijavaju drukčijom ljepotom. Lucija, ako i postoji njen realni prototip, više je neka “kraljica sapunice”, estradna zvijezda, i slična iskomercijalizirana osoba.
• Kakva je ekipa na setu i s kime vam je najdraže raditi?
- Nezahvalno je kada radite sa stotinama ljudi nekoga posebno izdvajati, možete uvijek nehotično povrijediti na taj način. Ipak, užitak i istinska ljepota mi je raditi sa svima koji su profesionalci i koji požrtvovno obavljaju ovaj posao bez obzira na formu, zapravo sa svima koji vole i znaju zašto rade, a to nije - novac. I sam moj životni moto glasi “form is temporary - class is permanent”.
• Očekujete li da će se gledateljima svidjeti sapunica “Zakon ljubavi”?
- Iskreno, ne znam. Nemam neki uvid i nisam nikada pogledala ništa od montiranog materijala da bih mogla nešto pametno reći. Ali, prema situaciji u zemlji, iako svi šute o tome kao zaklani, izvela bih općeniti zaključak: Ljudi nemaju novca, depresivni su, pa radije sjede kod kuće, pogotovo zimi. A, kada su kod kuće, da puno ne razmišljaju i da ih vlastite misli ne sustignu, bježe pred televizor i pritom ne gledaju neke teške, zamorne sadržaje, već lagane, s jednostavnom, brzom katarzom. Tih sat vremena serije život im se doima ljepšim i lakšim, identificiraju se s omiljenim likom i žive njegovim životom. Ipak, koliko je štetno toliko je i hrabro igrati za te ljude, ako me razumijete.
• Sviđa li Vam se, ipak, rad na sapunici?
- Još upoznajem sebe, tek sam na početku i pratim se, osluškujem što mi odgovara, a što ne, što me čini sretnom a što nesretnom, preko čega mogu, a preko čega ne. A, nikada ne mogu preko onoga što narušava mene kao osobu i otima mene samu od mene. Ako ostanem bez sebe što će mi ostati? Simboli? Dobar auto ili košulja? Ne bih, hvala. Dakle, zasad promatram, učim. A, što se tiče sapunice, rekla bih da je to tek jedna stepenica na mom putu. Minijatura.
• Imate li svoje glumačke uzore i koji su?
- Uzor su mi glumci izražajnih osobnosti koji su ostali vjerni sebi i ovom pozivu. Takvi nemaju moralnih dvojbi i nepotkupljivi su bez obzira što nas je kapitalizam, manje-više, sve požderao. Oni su savjest društva, visoko razvijena svijest ovog vremena. Ima, na sreću, neka još mala koncentracija takvih u našem glumištu i to su uglavnom glumci starog kova, odgajani na nekim drugim vrijednostima. Mi mladi letimo trbuhom za kruhom i svakakva poniženja često doživljavamo na putu preživljavanja, ali, ne damo se.
• Tko su vam najdraži hrvatski redatelji?
- Ima ih. Manje-više svi filmski su mi dobri, zapravo odlični i ne kažem to iz kurtoazije već uistinu mislim tako. Obožavam hrvatski film.
• Što vam najbolje leži - televizija, film ili kazalište?
- Ma, neusporedivi su. Na filmu i u kazalištu pripreme traju i do dva mjeseca, detaljno i iscrpno se razlaže materijal, pa ponovno sastavlja i tek tada se kreće u realizaciju projekta u punom smislu. I često ima šanse da se dogodi umjetnost. Kada se teren besprijekorno pripremi glumac se dalje samo igra, beskrajno igra i ništa ljepše mu se u životu ne može dogoditi. Serije su pak štancanje materijala, jer njihova prva i zadnja zakonitost jest da se, bez obzira na sve, snime u zadanom vremenu. Na glumcu je u takvoj formi da uhvati neki intuitivni slijed i otkotrlja se po njemu. Eventualno, da izgovori tekst bez greške.
• Opišite u nekoliko riječi film Nikše Sviličića radnog naziva “Poštar” ili “Vjerujem u anđele”, kako bi se navodno trebao zvati, i kad bi mogao biti gotov?
- Jako sam uzbuđena i sretna zbog tog filma. Snimanje počinje ubrzo, početkom listopada na Komiži, a ekipa je sjajna. Jednostavno, uživam na našim probama. Uloge su fantastično napisane, radimo puno, ali se i zezamo, pričamo, upoznajemo, njušimo, kako bih ja rekla, i sve je nekako polako, lijepo, prirodno, dakle, točno onako kako treba biti.
• Zajedno s redateljem Sviličićem pjevate i uvodnu pjesmu za film. Kako je raditi s njim?
- U redatelja Nikšu Sviličića imam veliko povjerenje, doslovno ga slijepo slijedim i na taj način se baviti ovim poslom vam je nezmisliva ljepota, glumci žive za nju.
Izuzev samog filma događaju se neke nedefinirajuće, titrajuće niti, neka maglica, kišne kapljice u svim srebrenkastim nijansama, ma, u svim bojama.
Zapravo, to okružuje cijelu ekipu i daruje nas kreativnošću i u tom trenutku ništa na svijetu nije važnije. Kao da anđeli pjevaju iznad nas. Jedva čekam snimanje.
• Smatrate li se razmaženom glumicom ili bez problema sve obavite što se od vas traži?
- Naravno da sam razmažena. Neću uopće snimati bez Manual&Co. torbe, napravim rusvaj na setu ako moram glumiti bez nje, a prostorija u kojoj snimam, naravno, mora mirisati po Sisleyjevim parfemima.
Kad ih obožavam, što ću...
Šibenčanka Nemam se za što ispričavatiKad su je mediji ispitivali o vezama sa starijim muškarcima, Dolores je odgovorila da joj ne pada na pamet ispričavati se nekome zato što je u odnosu s osobom koja je starija od nje. ‘Bilo bi me sram, na primjer, da sam u vezi s kriminalcem ili osobom sklonoj drogi ili kocki’, rekla je u jednom intervjuu. |
2002. - 2007. U vezi s Ivom GregurevićemDolores Lambaša bila je pet godina u vezi sa 30 godina starijim glumcem Ivom Gregurevićem. Zajedno su glumili u filmu ‘Pravo čudo’ redatelja Lukasa Nole. Prekid s Gregurevićem Lambaša je u medijima obrazložila neslaganjem karaktera. |
Ljeto 2007. Prekid i nova veza s Franom LasićemNakon prekida s Gregurevićem, uslijedila je veza sa 27 godina starijim glumcem, pjevačem, ugostiteljem i ‘osvajačem žena’ Franom Lasićem. Lambaša je priznala da se zaljubila u trenutku kad nije mislila da će se ‘ikada više zaljubiti, a naročito ne uletjeti odmah u novu vezu’. |
bglavac
edin.kecanovic
