Ulična terasa malenog

caffea...baza za bijeg

ispred gradskog ljeta-

I nije neki spas,

dok pod težinom

vrućeg ,neprozirnog

neba,pokušavam

slijedit zapetljane misli

u gordijskom čvoru,

oštricu nemam...da

jednim bih potezom

prekinula niz -pobjegla

od svih...

I  prijetvornih osmijeha,

meni nepoznatih,drugačijih

žena-što rukama visoko

dohvaćaju zrak...kao u  znak

spasa,u strahu da žurbom

ne unište temu-

pa zastanu na tren...

dovoljno da jedna

drugu potapša po ramenu...

i šapne ono- slatko,vječno

"joj!...a nisam ti rekla!..."

I nečijeg muškarca, što

fiksira me pogledom...

dok odlažem čašu u

nespretnoj kretnji...

Spas sa računom donosi

 konobar...preumoran

da još jednim "DOVIĐENJA"

pozdravi konstantu...