Ona je  more

ona je pjena,

 val koji prekriva tvoje čežnje,

hrid koja te lomi

dotakneš li njena skliska bedra

algama pod rukama

tražiš oslonac

a smrt vuče u njena njedra,, sanjaš

uskrsnuće

a tračkom svijesti

ne želiš metamorf biti

bez nje si ništa

u njoj si sve...

Žena...

topla, meka,

skrivene duše ispod muslina

satena

i krinolina

adagio koji svojim dodirom

na njenom baršunu kože sviraš...

Podatna

vječna

opora

i slatka

miris ostavljene jabuke

u hologramu raja..

Ona je raj, ONA, samo i jedino ona,

o, draga i predivna BellaDONNA

sama sebi dovoljna

sama sebi presudna

Adam umire...

Na kraju

svemir će opet ponovo stvoriti

samo i jedino ona,

u meni živi

kroz mene

nikad prestati neće

njena vatra

njena voda,

njena zemlja

i njen zrak..

Nikad, nikad neće biti nitko kao ona

da se svjetovi rastoče

i ništa na nebu ne ostane

uvijek će nekako nad svime

makar sve počinjalo ispočetka

postojati Ona

moja jedina, vječna

BellaDONNA...