htjela je spoznati svijet. istinu, svjetlost i svoj put.....
bauljala praznim, tupim ulicama, noću dok kreveti služe ljudima.... onim spavajućim koji ne prestaju sanjati.... ulazila u tuđe snove.... radoznala, puna svega, mekana, djetinjasta....
tu na ulicama, u uskim, zagušljivim prolazima, gdje prljavština se skuplja, a strahovi poput štakora trče preko fuga razlomljene stvarnosti, dok pukotinama teku neisplakane suze i neostvareni ideali poniru u smrdljive kanale.... na tlo se naslaguju novi slojevi neuroza....
posvuda je hodala drhtava, zapitana o razlogu, o pitanjima....
lutala je glasnim, prepunim trgovima.... među Božjim stvorovima, marionetama na nevidljivim nitima, koje grabeći za nedostižnim visinama kao da plešu, plešu.... ljudi koji žele biti sve, samo ne ono što doista jesu.... koji bježe od svojeg Sebe u potrazi za istim.... ljudi.
gledala je dugo, kroz puno, u puno života.... čudila se i pitala o značenju, o smislu....
ljubav moja.... vjerna, duboka, neizmjerna je, anđeo.... to je ona, u suton zamakla u šumu, stala kraj potoka i zaplakala.... da bi konačno našla svoj mir i smijala se jutrom kao Sunce....
bglavac
edin.kecanovic
