Medicina kao područje znanosti, svakodnevno proširuje svoje vidike. Usavršava se. I kao što su ljudi, svaki za sebe, različiti, i sve ih je više, tako je i boleština sve više..

I postaju te boleštine sve čudnije i rafiniranije. Simptomatika  bolesti, odavno nije orijentirana samo na tjelesnu varijantu, bolesti napadaju i sfere duševnog, a sad i duhovnog područja.

Duševno-duhovno područje je daleko kompliciranije nego tjelesno, nedodirljivo je, potrebno je biti dovoljno hrabar da se zađe u te sfere, koje se uzalud pokušavaju dokazati na fizički način.

Samim time, duševno-duhovno područje patologije, postaje pogodno tlo za istraživanje.

Ovaj puta, riječ je o boleštini povezanoj sa ovisnošću o statusu na pojedinim blogovima i portalima..

Možda to i nije nova tema, ali kad preraste u patološki sindrom, vrijedno ju je spomenuti.

Kada zdravu psihu mijenja u bolesnu, tu već moramo razmišljati o novoj grani medicine- virtualnoj psiho-patologiji.

Blogovi, portali, facebook, mailovi, sve su to mogućnosti darovane da brže i lakše komuniciramo i povezujemo se, da širimo naša znanja i razvijamo se,sazrijevamo, na našem duhovnom putu.

No, na žalost, takva mjesta postaju poprišta za iskaljivanje bolesnih frustracija, ispoljavanje svojih kompleksa manje vrijednosti, koja ne smijemo ispoljavati u živom svijetu..

Kao što papir trpi sve, čini se i da virtualni svijet trpi sve.. Tako ljudi koji su u virtualni svijet zašli zdravi i  normalni, bivaju zaraženi virusom

kojeg ne možemo niti sa jednim mikroskopom zamijetiti, a itekako nagriza tkivo duše.

Umjesto da se ljudi povezuju i nadovezuju, pozitivno se izgrađuju, koristi se sve da bi se ljudi međusobno udaljili i uništili osobnost jedni drugima.

Tko imalo psihički labilan dođe u područje virtuale, grabi šakom i kapom ponuđene sve vrijednosti koje ljudi nude otvaranjem svoga srca.

Umjesto da to prihvate sa ljubavlju i odgovornošću, oni to koriste za napuhivanje svoga ega i razvijanje nekakve kvazi moći, kojom pokušavaju manipulirati, no, pošto se radi o ukradenim energijama, sve kad tad rezultira RASPRSNUĆEM, prvo vlastitog uma, a onda i prekidanjem pravih, fizičkih kontakata, koje takve bolesne osobe zapravo i ne mogu imati, ili ih imaju samo nekoliko, gdje znaju da mogu manipulirati i držati konce u rukama, a pri tom ne mogu biti ugroženi.

E-mailovi,  prvobitno stvoreni  kao najbrži način povezivanja i komuniciranja, postali su skladišta, gdje bolesnici ili perverznjaci, poput najvećih kriminalaca, uredno čuvaju arhivirane sve podatke, čak i one povjerljive, a onda ih koriste za ucjenjivanje kad osjete da su ugrožene, ili vide da se gubi zanimanje za njih, pa  šireći ih okolo, iza leđa, u tajnosti, podižu svoj rejting, misleći da je to vrhunac mudrosti..

Ja to nazivam čistom patologijom, jer, fizički svijet polako gubi svoje značenje, a virtuala postaje pokretač svih akcija.

Neki ljudi se bukvalno prešaltaju iz stvarnosti u virtualu, i čak partnere i sve životne aktivnosti podrede tome.

Dok sve oko njih zamire, oni su uvjereni kroz virtualu da sve odiše oko njih životom.

Tko sebe ne može oživjeti bez virtualnog društva (kojeg u većini nije upoznao u živo), taj je odavno već zamro.

I priznao ili ne, teško je bolestan. Najviše psihički.

Kada se ne radi o istinskoj ovisnosti?

Kada u svakom trenutku možemo otići od ljubljenog ekrana, i raditi nešto sasvim drugo, koje se virtualom nema veze.

Kada nam taj ekran postaje nadopuna našim aktivnostima, i kada u svakom trenutku uz sebe imamo prijatelje od krvi i mesa, koji nas mogu zagrliti, pogledati u oči i reći:" Poznajem te, volim te, i vjerujem ti"..

Kada smo u stanju još uvijek na trenutak ostaviti elektronsku poštu, sjesti za radni stol, i rukom napisati baš tim prijateljima jedno pravo, iskreno pismo na papiru. Staviti ga u kovertu, i zalijepiti marku.. Ubaciti u sandučić, ili otići na poštu i to učiniti..

Kada sa najmilijima zabrazdimo na nekom lijepom izletu, ili u nekom zajedničkom poslu, i do idućega dana zaboravimo uključiti kompjuter..

Tko bolestan ulazi u virtualu, teško ozdravlja, osim ako sam ne uvidi svoju bolest.

I kao takav, postaje priljepčivi prijenosnik svojih bolesnih vibracija, i polako zarazi druge oko sebe..

Zato neki ljudi prirodno, kada osjete takve energije, bježe od njih, ne prilaze im, dok nisu sigurni da je bolest daleko.

Tako se mimo volje stvaraju tzv. klanovi, koji to zapravo nisu. Radi se samo o grupiranju zdravog i bolesnog. Isto privlači isto..

To je izreka, koja itekako važi i za ove slučajeve, patologiju u virtuali.

Ljudi jednostavno čuvaju svoj vlastiti integritet, i ne dozvoljavaju da bolest kao nevidljiv crv nagriza korijenje njihovih stabala, koje donosi plodove iskrenosti i radosti.

Jednostavno, radi se o prirodnom odabiru, bez mržnje i netrpeljivosti.

Bolesnici na kraju ostanu izolirani, i ne shvaćaju zašto, dok ne postanu svjesni da su sami i da im treba liječenje.

A, da li su to u stanju, stvar je opet, samo otvorenosti prema samima sebi, i priznavanja vlastitih pogrešaka..