Dozvoli mi danas,

da samo nakratko zavirim kroz ključanicu Tvoga Srca, o Ti, koji Jesi,

ali ne na nebesima, ne u dubinama, ne u visinama.. Ti, koji Jesi, u mojoj vlastitoj duši, kao predvorju hrama Tvoga duha zatočen, ali slobodan, da se u svakom trenutku vineš u neizmjerno odsustvo svega nataloženog..

Sa čime  te ja to hranim, sa čime te častim, o, najljepše biće, koje posuđuješ moje boravište, da mi u njemu jednom otkriješ bespuće savršene Ljubavi?

Prekrivam te sakupljenim trenucima, za koje mislim da će te oduševiti, ali ne čujem tvoj smijeh i odaziv..

Svaki od tih trenutaka, u mojim očima je dragocjen, poput bisera izronjenog bez daha, na rubovima umiranja, a ti šutiš...

Ostavljam ti moje mrve radosti, misleći da će te oduševiti, ali niti jednom nisam čula tvoj eho, koji bi mi se trebao vraćati..

Prekrivam tvoj dovratak najnježnijim cvijećem, tako rijetkim, tako teško uzgojenim, u vlastitom cvjetnjaku, zalijevanog daždom nade i vjere, koja ne jenjava, ali niti jednom ne vidjeh, da je tvoja ruka dotakla latice toga cvijeća...

 

Na kraju, počeh ti ostavljati sve ono što više nije imalo mjesto u savršenom domu vlastite sebe, sve ono za što se činilo da je višak, da smeta, sve memljive stvari iz podruma, sve krpice samosažaljenja, sve odore pogrešaka, koje nisu stale na police ni u pretince mojih soba..

Kad ne primaš cvijeće, eto ti smeće!!! Eto ti moj bijes, eto ti moje ćudoređe koje gradih, a nitko ga ne treba...

I gle:

Odškrinuo si vrata, i sve to uzeo, kao najdragocjenije blago..

Ponudio mi pogled u tvoje biće, kojem je baš to, što ne želim da ti darujem, najpotrebnije...

Moje pogreške, moji porazi, moji bjegovi, bjesomučja mojeg bijesa prema Tebi, jer se ne pojavljuješ kad ja to želim, i ne uzimaš darove koje ti nudim..

Od ostataka, ti mi gradiš novi hram..

Od neuspjelih pokušaja i poraza, ti gradiš buduće prijestolje savršene ljubavi, na kojem ćeš predahnuti, prije nego li pustiš mene samu da kraljujem..