"Dragi suputnici, ne postoji tama.
Postoji samo razlika u gradaciji Svjetlosti koju svako od nas prima
onoliko koliko je može razumjeti i ponijeti."
Bog je tvoj kapetan, jedri, Lađo moja!
Čak i ako pakao s lanca svoje bjesne furije pusti
da ih okuse i živi i mrtvi,
i zemlju u topljeno olovo pretvori,
i svaki putokaz izbriše s neba,
Bog je tvoj kapetan, jedri, Lađo moja!
Ljubav je tvoj kompas, krstari, Lađo moja!
Od sjevera do juga, od istoka do zapada,
i svoj kovčeg s blagom sa svima podjeli.
Na perjanici svojoj oluja neka te nosi,
svjetlost za mornare u tami svijeta.
Ljubav je tvoj kompas, krstari, Lađo moja!
Vjera je tvoje sidro, plutaj, Lađo moja!
Ako i grom tutnjao i munja sjevala,
i gora se tresla i raspadala u komade,
i toliko oslabilo čovjekovo srce,
da je i sveta iskra dio zaborava,
Vjera je tvoje sidro, plutaj, Lađo moja!
********************
(...) Čovek je bog u pelenama. Vrijeme je jedna pelena. Prostor je jedna pelena. Tijelo je jedna pelena, a isto tako i sva čula i stvari koje čulima opažamo. Majka zna isuviše dobro da pelene nisu beba. Beba, međutim, to ne zna.
Ipak je čovek isuviše svjestan svojih pelena, koje se mijenjaju iz dana u dan i iz uzrasta u uzrast. Zato je njegova svijest u stalnom kretanju, i zato njegova riječ, koja je njegova izrečena svijest, nikada nije jasna i nedvosmislena, i zato je njegovo razumijevanje u magli, i zato je njegov život izvan ravnoteže. On je zbrka, triput zapletena.
I tako čovek preklinje za pomoć. Njegovi samrtni krici odjekuju kroz eone. Vazduh je težak njegovim jecajima. More je slano njegovim suzama. Zemlja je izbrazdana njegovim grobovima. Nebesa su zaglušena njegovim molitvama. A sve, jer još ne pozna značenje svoga Ja, koje mu je pelena na isti način kao što je beba u nj upovijena.
Govoreći: Ja, čovjek Riječ cijepa nadvoje; njegove su pelene jedna polovina, a Božje besmrtno jastvo, ona druga. Da li čovek uistinu dijeli Nedjeljivo? Ne dao Bog. Nema sile – čak ni Božje – koja Nedjeljivo može da razdvoji? Čovjekova nezrelost zamišlja tu diobu. I čovek, djetešce, opasava se za boj i vodi rat s vječnim Sve–Jastvom, vjerujući da je ono neprijatelj njegovog bića.
U toj neravnopravnoj borbi, čovjek kida svoje meso na komade, i prolijeva svoju krv u potocima. Dok Bog, Otac–Majka, pun ljubavi motri. Jer On dobro zna, da čovek kida samo teške velove i da prolijeva samo gorku žuč, koji ga čine slijepim za njegovo jedinstvo s onim Jednim.
To je čovjekova sudbina – da se bori i krvari i klone, i da se na kraju probudi i zapuši rascjep u tom Ja, svojim sopstvenim mesom i zapečati ga svojom krvlju. (...)
Mikhail Naimy - "Knjiga Mirdadova - Svetionik i luka"
Mikhail Naimy rođen je u Baskinti, malom gradiću u središnjem Libanonu, smještenom na klisurama veličanstvene planine Mt Sannin koja se nadvila nad istočnim dijelom Sredozemlja. Nakon završene osnovne škole odlazi u Nazaret, u Ruski učiteljski institut koji vode ruski misionari, zatim u Poltavu u Rusiji na Teološki fakultet i, na kraju, u Washington, gdje 1916. godine diplomira liberalne umjetnosti i pravo. Iste godine seli se u New York gdje sa svojim bliskim prijateljem Khalilom Gibranom osniva pokret za obnovu arapske književnosti. Nakon Gibranove smrti i dvadeset godina boravka u Americi, Naimy se vraća u Libanon, u svoj živopisni gradić Baskintu gdje se sve do svoje smrti 1988. godine potpuno posvećuje kontemplaciji i pisanju o temama koje se tiču najdubljeg značenja života.
Njegovo trideset i jedno djelo ubraja se u klasičnu književnost diljem arapskog govornog svijeta, a i u mnogim drugim jezičnim područjima. Na engleskom govornom području Naimy je najpoznatiji po «Knjizi Mirdadovoj» koja je sada dostupna i na velikoj većini europskih jezika. Ostala Naimyjeva djela na engleskom jeziku su: «Uspomene jednog skitnice ili Rupičasto lice», «Dok se ne sretnemo», i životopis Khalila Gibrana koji mu je u New Yorku šesnaest godina bio prijatelj i suradnik.
bglavac
edin.kecanovic
