Čitam rasprave o tzv. Božanskoj čestici, ili točnije rečeno Higgsovom bozonu koje je detektiran /vjerojatno/ u golemom nuklearnom akceleratoru CERN. Možda sam naziv „Božanska čestica“ nije najsretnije pogođen, te je izazvao veliku buru u vjerničkim krugovima. Ipak, doživljavam to kao trenutak euforije fizičara jer su konačno u eksperimentu uspjeli dokazati česticu čije je postojanje još dosta davno matematički predvidio fizičar Higgs, pa bi i naziv Higgsov bozon svakako bio primjereniji. Koliko ja kao laik u fizici mogu shvatiti ova čestica objašnjava kako se energija u svemiru pretvara u materiju, a ovo otkriće bi tada bilo jedan od najvažnijih iskoraka suvremene fizike prema razumijevanju nastanka svemira.

Vezano uz ovo javljaju se mnoga pitanja na koja za sada, a da li će ikada, nije moguće dati odgovora. Zadivljuje me svemir sa svojim milijardama galaksija, koje funkcioniraju u savršenoj harmoniji, galaksije su sastavljene od milijardi zvijezda, oko nekih kruže i planete, možda pogodne za život, pitanje je , da li onakav kakav mi poznajemo? Kadgod se zagledam u nebo osutom zvijezdama i vidim trag naše Kumovske slame, ili Mliječnog puta, ovisno kako ga nazivamo, a znamo da je to tek jedna od nebrojenih galaksija u svemiru, u kojoj je naša Zemlja tek malena špekula, budimo realni, sasvim beznačajna, sve naše ljudske strasti, mržnje, pohlepe, volja za moći, gadosti političara svijeta pa i naših, postaju toliko beznačajni, da ne vrijedi potrošiti niti sekunde vremena na njih.

A onda, se javlja vječno pitanje. Prema najnovijim znanstvenim spoznajama svemir je nastao u Velikom prasku, „Big Bang“ pred otprilike četrnaest do četrnaest i pol milijardi godina. Bila je to ljudskom umu neshvatljiva količina energije sabijena u vrlo maloj kapsuli nečega. Takvu eksploziju naš mozak ne može pojmiti. I onda je nastajala materija, svemirski plin, zvijezde, galaksije, sa svim savršenim zakonima fizike po kojima svemir i danas funkcionira. Tada je prema tumačenju moderne fizike odapeta i strijela vremena, koju mi danas shvaćamo kao četvrtu dimenziju, i o kojoj znademo prilično malo,a pogotovo na nju ne možemo utjecati. Ako je teorija Velikog praska točna, a izgleda da jest, onda ni svemir nije vječan kako se nekada mislilo. Što je bilo prije Velikog praska ? Da li je to samo jedan u nizu događaja, koji se ciklički ponavljaju; svemir nastane ovakvom eksplozijom, traje milijardama godina, onda se uruši sam u sebe, pa se scenarij ponavlja. Onda bi naš današnji svemir bio jedan od mnogih. Scenarij se beskonačno ponavlja ? Da li ? Činjenica je da ljudski um, točnije mozak, koji je jedina za sada poznata materija što misli sama o sebi, ne može spoznati beskonačno i vječno. Postoji jedna vrlo lijepa priča o tome kako spoznati vječnost. Kaže, tamo negdje daleko postoji jedna planina tisuću milja visoka i tisuću milja dugačka, svakih milijun godina doleti mala ptičica i na toj planini izbrusi kljun, kada planinu poravna s razinom zemlje prošla je sekunda vječnosti.

Ako svemir nije vječan, a izgleda da nije, što je postojalo prije ? Nije li u osnovi svega jedan univerzalni um, jer prema nekim matematičkim modelima svemira i on ima dušu i svijest, jedan  kako je rekao najgenijalniji čovjek svih vremena Leonardo da Vinci „Il primo motore“ – prvi pokretač , koji je u jednom trenutku rekao „Neka bude svjetlost /Veliki prasak ?/, i bi svjetlost“ , a onda je to Bog, bez obzira na ime kojim Ga zvali. Izgleda da i suvremena fizika potvrđuje postojanje Univerzalnog uma, koji dirigira savršenom simfonijom sfera. Želja mi je spoznati bit Bitka, tajnu postojanja svijeta /svemira/, ali to ljudskom umu nije moguće, možda to svatko od nas uspije kada se vrati u praiskon svog postojanja, u vječnost iz koje smo potekli i u koju se vraćamo.

„Da bi se rodila i najmanja zvijezda, potrebno je da nastane kaos“. Tako je govorio Zaratustra.