32. OD ČEGA SE ŽIVI

 

       Opet, jednom, pod jasenom, Stranac je pitao ljude:

       “Tko je jutros, po buđenju, pogledao u nebo”?

       Svi su šutjeli, jer nitko to nije učinio. Svatko je pogledao u svoje čarape, u kvaku, u mrlju na stropu.

       “A poslije, što ste poslije gledali”?

       Stadoše nabrajati:

       “Kuhinjski stol. Sat. Ženu. Kroz prozor, cestu. Staju. Kokošinjac”.

       “A poslije, što ste poslije gledali”?

       “Kukuruze. Sijeno. Volove. Njivu. Ovce. Ljude”.

       “A poslije”?

       “Poslije isto”.

       “A još poslije”?

       “Isto – s dodatkom krčme”.

       Nasta tajac. Čekalo se da Stranac kaže što je On jutros prvo pogledao. Reče:

       “U vaše ime, ljudi, jutros sam najprije pogledao u nebo”.

       Opet tajac, dok netko ne upita:

       “Zašto nebo? Pa mi ne živimo od neba”.

       “Mi se hranimo i odijevamo od zemlje, a živimo od neba. Tko se zadovolji s hranom i odjećom, i ne zna za drugo, za toga Ja svakoga jutra pogledam u nebo. Tko sâm to čini, svjestan čemu duguje život, takvoga Ja gledam u oči i vidim u njima svoj san o čovjeku”.

        

      

       Blago jasenu, jer on razumije.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)