Kako riječima opisati ljubav, kako opisati osjećaj i čaroliju trenutka kad se slova slažu lagano, lepršavo, prekrasno, kao Nebeska glazba koju šapću Anđeli...

Sve duhovne tehnike koje sam u životu naučila, svaki otvoreni Anđeoski pečat na stepenicama prema Nebu - mogu se po ljepoti i veličanstvenoj snazi usporediti s trenutkom kada sam počela otkrivati i učiti slova...

 

U djetinjstvu, kad su sve antene prema drugim svjetovima otvorene, činilo mi se da je svijet i postojanje jedna velika tajna koja čeka da bude otkrivena...

A ključ za tu tajnu trebala su biti slova!

Kao mala pitala sam se: «Gdje bi Bog sakrio svo znanje o ljudima i Svemiru?»...

Odgovor je došao sam po sebi: Naravno – u knjigama!

Ti prekrasni kompleti knjiga sa zlaćanim slovima koje je otac povremeno otvarao, bili su veliki i teški za moje malene ručice...

I jedva sam čekala da narastem, jedva sam čekala da otkrijem tajnu čaroliju slova koja će mi otključati znanje tih velikih i mudrih stvari...

A kada sam napokon dočekala školu i jako brzo naučila čitati – radosti moje duše nije bilo kraja! Svaka slikovnica, svaka dječja knjiga, skrivala je u sebi neizmjernu ljepotu, čudnovatost i posebnost koja izvire kroz svako živo biće...

I neki mali leptirići počeli su mi lepršati po glavici, neke male ideje u mom malenom dječjem svijetu, koje su htjele izaći van...

Počela sam pisati prve dječje pjesmice godinu-dvije nakon što sam naučila čitati.

Taj osjećaj sreće i ispunjenosti, pratio je svaku napisanu rečenicu, pjesmu i sastav... Pohvale u školskim zadaćnicama, samo su mi davale snagu da idem dalje i dalje – otvarajući vrata svjetova koji su bili na isti način univerzalni, ali i samo moji...

Pjesme i priče su nastajale, a ljubav prema pisanoj riječi trajala je i dalje!

Teme su se vremenom mijenjale – svakodnevne životne zgode u djetinjstvu, zamijenila je ljubav, pa duhovnost, pa velika ljubav zvana Anđeli... I svaki korak na tom putu pisane riječi značio je jedan korak više na stepenicama prema Nebu...

 

Predivno je kada drugi s tobom podijele istu ljepotu, ali piše se za sebe - za čaroliju jedinstva sa Stvoriteljem, za osjećaj ushićenja i neizrecivosti boravka u vremenu – sada i ovdje... Tu se skupila sva ljubav, svo znanje, sva ljepota, svo nadahnuće i svi beskrajni životi koji su se stopili u jedan...

I više nema Hamletovske dileme: «Pisati ili disati?» - postaje jasno da jednadžba glasi nešto drukčije:

PISATI  =  DISATI !