Ivo Brešan 

Ivo Brešan na premijeri filma "Nije kraj" u Zagrebu 2008. godine.

Ivo Brešan (Vodice, 27. svibnja 1936.), hrvatski je književnik i scenarist.

U Šibeniku je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a studirao je slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Radio je kao srednjoškolski profesor u šibenskoj gimnaziji, potom kao umjetnički voditelj Centra za kulturu "Šibenik" i Međunarodnog dječjeg festivala, a također je postao ravnateljem Šibenskog kazališta.

Godine 1955. počinje pisati, a prvi veliki uspjeh doživljava 1971. djelom Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja.

Ubrzo postaje jedan od najpopularnijih dramskih pisaca ex-Yu. Njegove drame izvođene su u gotovo svim kazalištima ondašnjih kulturnih centara.

Osim književnosti, piše i filmske scenarije - isprva s Krstom Papićem, zatim za Veljka Bulajića, a potom za svog sina Vinka Brešana, redatelja.

2008. je dobio nagradu Ksaver Šandor Gjalski za roman Katedrala.

Drame:

• Groteskne tragedije, drame, Zagreb, 1979.
• Nove groteskne tragedije, drame, Zagreb, 1989.
• Tri drame, drame, Zagreb, 1993.
• Utvare, drame, Zagreb, 1997.

Romani:

• 1) 1990. Ptice nebeske, Hit, Znanje, 400 str.
• 2) 1996. Ispovijedi nekarakternog čovjeka, Hit, Znanje, Zagreb, 494 str.
• 3) 2001. Astaroth, Nakladni zavod Matice hrvatske, 411 str. nagrada Fonda “Miroslav Krleža”

4) 2002. Kockanje sa sudbinom, Nakladni zavod Matice hrvatske, 173 str.

• 5) 2003. Država Božja 2053., roman, Sysprint, 399 str.
• 6) 2004. Vražja utroba, SysPrint, 255 str.
• 7) 2005. Tri života Tonija Longina, Biblioteka Premijera, EPH, 253 str.
• 8) 2006. Gorgone, Naklada Ljevak, 341 str.
• 9) 2007. Katedrala, Biblioteka Otvorena knjiga, Naklada Ljevak, 375 str. nagrada Ksaver Šandor Gjalski

10) 2008. Ništa sveto, Naklada Ljevak, 383 str.

• 11) 2010. Prokletnici, Profil, 316 str.
• Spletke, Zagreb 1997.
• Pukotine i druge priče, 2000.

IVO BREŠAN

Koliko puta smo u životu sreli ljude koji su za sebe tvrdili: “Ja sam principijelan” ili: “Ja od svojih principa nikad ne odstupam!” Kad god od nekoga zatražite da učini ili ne učini nešto što on nikako ne želi, a nema nikakvog valjanog razloga da vas odbije, on će se redovno izvaditi na to da on to hoće ili neće “iz principa”. Kao, eto, što se njega lično tiče, on bi vam možda to i učinio, ali princip je taj koji mu to ne da, jer on je jači i od njega samog. Gotovo da i nema čovjeka koji neće pokušati svaki svoj postupak, za koji drugi ne pokažu razumijevanje, opravdati time da ga je napravio “iz principa”. Pogotovo ako ni on sam ne zna zašto je tako postupio. A ako biste od takvog zatražili da vam izloži kakav je to princip, koji ga tjera da nešto hoće ili neće i protiv onoga što bi sam želio, sasvim sigurno biste ga doveli u nepriliku, jer on to ne bi znao. A kako će i znati kad nikakvog principa zapravo i nema i kad je to samo prazna riječ kojom se postupcima iz golih egoističkih pobuda želi pridati  aureola i uzdići ih na pijedestal vrline.

Misliti znači uzdići se do ideje. A sve su ideje prožete idejom Dobra, kako kažu sveti Augustin i njegov učitelj Platon. Ne postoji ideja Zla. Ono što nazivamo Zlom samo je odsustvo ideje Dobra. Sotona ne zna ni za što drugo osim za laž, lukavstvo i prevaru, kojima pokušava razoriti svaku ideju.

Najopasnijom od svih sastavnih osobina “karaktera” čini mi se ona kad neko sebi za životni cilj postavi kakav ideal: domovinu, pravednije društvo, slobodu ili jednakost sviju, i spreman je za to na sva moguća odricanja, pa čak i na žrtvu vlastitog života. A takav je idealizam, čini se, najviše na cijeni i ljudi bez ideala izloženi su opštem preziru i gotovo da ih se izjednačuje sa životinjama.