Postigli su što su htjeli: svatko može (pro)davati svoju istinu. Sve je zdravo i ništa nije zdravo, svatko ima pravo i nitko nema pravo, kao da je razlika između zdrave i nezdrave hrane stvar ukusa ili ideološkog uvjerenja. Tisuću puta ponovljenu neistinu prihvaćamo kao istinu i za nju više ne tražimo dokaze. Jednostavno “znamo” da je tako i nismo voljni niti pomisliti da svoja uvjerenja nikada nismo oblikovali na temelju stvarnih argumenata, dokaza ili vlastitog promišljanja. Jednostavno, vjerovali smo i vjerujemo još i sada, a nikada nismo provjeravali da li je to istina ili ne. Tako funkcioniraju obični ljudi, ali tako funkcioniraju i stručnjaci.
Vjerovanja često nisu posljedica vlastitog promišljanja ili poznavanja činjenica, dokaza koji bi lako doveli do promjene mišljenja, što čvrsto odbacujemo i ostajemo pri tvrdnji da “znamo” iako ne znamo zašto i kako znamo.
Postoji bezbroj dokaza da hrana bogata proteinima (bjelančevinama – meso, mlijeko, mahunarke, jaja) nije zdrava. Europska agencija za sigurnost hrane preporuča odraslima 0,83 grama proteina po kilogramu svoje težine, što je vrlo slično medicinskim smjernicama najviše državne vlasti u SAD, Kanadi, drugim razvijenim državama i Svjetskoj organizaciji za zdravlje pri UN. Unatoč ogromnom pritisku industrije proteina (mesna i mliječna industrija), sve stručne institucije ovog svijeta ustraju na otprilike istoj preporuci – do 8 posto kalorija iz proteina od ukupnog dnevnog unosa kalorija. Postoje brojne studije koje su dokazale da je i ovoliki unos proteina previsok te da značajno pridonosi razvoju tzv.”bolesti obilja.” Na jednoj strani imamo polovicu svijeta, gdje je struka suglasna da je potrebno smanjiti količinu unosa proteina, a u drugoj polovici svijeta (Japan, Kina, Indija, Afrika) bez posebnih preporuka stanovnici konzumiraju mnogo manje proteina, pa imaju bitno manje ili uopće nemaju bolesti modernog društva. Ukratko, u cijelom svijetu postoji znanstvena suglasnost i uobičajena praksa milijardi ljudi, da je potrebno biti izrazito skroman u konzumaciji bjelančevina. Od kuda onda pojedincima hrabrost da unatoč dokazima i preporukama, javno savjetuju 4 do 5 puta viši unos proteina od preporučenog. Kako može biti njihova “istina” ozbiljnija i vjerodostojnija. U primarno, osnovnoškolsko znanje spada znanje da naše tijelo ne može pohraniti bjelančevina, da njihov višak opterećuje tijelo, pogotovo bubrege i da su mnogi koji prakticiraju proteinske dijete ozbiljno oboljeli, pa čak i umrli.
Kad je potrebno štititi interese farmaceutske industrije, tada je država stroga. Tako je na kutijici vitamina C ili limuna zabranjeno napisati da pomaže u liječenju gripe, ali istovremeno u medijima možeš napisati ili reći da šparoge liječe rak i da je zdravo ako povećaš unos proteina za 5 puta. Također je dozvoljeno da u svim medijima i nastupima preporučaš zdravlju škodljive dijete, pa se tako objektivno stvara dojam da se radi o korisnim savjetima i strukovno kompetentnom autoru. Zašto nitko ne poduzima ništa protiv takvih koji se lažno predstavljaju kao nutricionisti, stručnjaci za prehranu, stručnjaci za super hranu, prehrambeni gurui, međunarodni majstori… itd. jer takvo predstavljanje kod kupaca stvara krivi osjećaj povjerenja te se lakše odlučuju za kupovinu? Zašto nitko ne poduzme mjere protiv onih profesionalaca koji doduše imaju formalnu naobrazbu ali njihovi savjeti evidentno uzrokuju povećanje bolesti?
Tko će odgovarati za to što je više od polovice djece pretilo te da svake godine dobijemo tisuće novih dijabetičara uglavnom kao rezultat službenih prehrambenih preporuka? Zašto hranom ne ozdravimo većinu od 160.000 dijabetičara, i uštedimo milijune u liječenju onih bolesti koje si nisu sami prouzročili nego su im to uzrokovali drugi svojim pogrešnim savjetima? Tko će odgovarati što svi centri za dijalizu rade u 3 smjene a aparata za dijalizu je još uvijek premalo?
No pacijenti nisu samo bolesnici, oni su također i kupci. Kronični bolesnici su kronični kupci.
Društveni sustav se ne temelji na štednji nego na potrošnji, odnosno na trošenju onoga što industrija proizvodi a ne onog što nam je zaista potrebno i što koristi našemu zdravlju.
Možda će na tom području za naše zdravlje više učiniti odvjetnici nego zdravstvena vlast. A kada bi se na tužbu odlučili ti koji pate zbog savjeta i smjernica “zdrave prehrane” kao i zbog prakticiranja kojekakvih dijeta za mršavljenje, morali bi uspostaviti specijalizirani sud za prehrambene zločine.
Čini li vam se riječ “zločin” pretjeranom? Možda. Upitati bi trebalo one koji su završili na dijalizi, pretrpjeli oštećenje jetre, oboljeli od dijabetesa, ostali bez nogu, imaju problema sa kardiovaskularnim bolestima, osteoporozom … oni najbolje znaju.
Uživajte zdravo.
Ivan Soče
.
bglavac
edin.kecanovic
