Tražeći nešto pod ruku mi je došla stara slika. Gledam, gledam, a što vidim. Mrgodnu djevojčicu koji su nasilu uslikali. Gledam sliku, vidim mnoge detalje i prisjećam se koliki se otpor tada rađao u meni....

Ali...

Negdje sam pročitala ne počinji sa ali“, možda najbolje „ali“ izbaiti iz riječnika jer to donosi nepotpunu misao i djelo, nešto nedefinirano i nesigurno. Dali je tako?Neću o tome, neka ostane za mene.

Vračam se slici. U mom mjestu od davnina se hodočasti u kapelicu Sv. Roka,  kako bi im zaštitio njihovo blago ( stoku). Doduše stoke je odavno nestalo, a još uvijek se hodočasti, iako se najvjerojatnije nezna razlog, no to je tradicija.

U ono vrijeme kad se išlo u hodočašće moralo se uvijek imati nešto novo, lijepo za obući. E da... u nacifranoj bjeloj ili ružičastoj svilenoj haljini , nove cipele ili sandale obavezno u toj boji iako onako maloj izluđivale su me. Najgorje od svega bila je frizura. U modi je bila neka glupa "rolica" usred glave ... jer curice moraju nositi dugu kosu... ukrašene glupim mašnicama, normalno u skladu sa bojom haljine i cipela. Uz to još i torbica. Nabili su mi i sunčane naočale, odkud im samo pitam se. U ono vrijeme u mom podneblju to je bilo ne samo rijetko, već i neobično.

Ajme čovječe ... ovo ispada kao da se javljam iz srednjeg vijeka, ili iz pećine...

I sad tako obučenu, nasilu otjeranu u hodočašće, nacifranu po njihovom ukusu moram se još i slikati. Što drugo nego da složim mrgodnu facu koja je na slici ispala.

Ima i druga srana medalje.

Često sam prolazila i obilazila tu kapelicu na odlascima u šumu i Medvedgrad.  Proučavala sam svaki njen detalj. Uživalo spontano u čarima tih nametnutih tradicija na svoj način. Jednostavno obučena, bez glupe „rolice“ i mašnice na glavi, sa jednostavno povezanom kosom u rep da mi ne smeta ako me nisu htjeli ošišati kad sam ja to željela. Obučena u trnirku, komotna, slobodna, svoja i bez naslikavanja. Uživala sam!

Nasmijala sam se slici i svojim mislima. Da uistinu. Neke stvari ne mogu se promjeniti jer ih ja osijećam ljepšim i boljim od glupih protokola i nametanja  tuđih izbora. 

Tada sam bila dijete, morala sam slušati. Odraz poslušnosti vidljiv je na slici nezadovoljne djevojčice koju su izgrađivali po sebi i svojim spoznajama i uzorima.

Nisu uspjeli, ostala sam svoja.