35. ČOVJEK-MAZGA

 

        Što vrijedi što čovjek nije mazga, ako on misli da jest?

        On se tada ponaša kao tovarna životinja, pa ga onda i svi drugi takvim prihvate. On ne može nikuda dalje iz svoje rase – sav njegov trud i muka nestaje s njim, što će reći da je rođen za besplodnu muku, pa čak i tu muku nikakvo potomstvo ne baštini. Za razliku od prave mazge, čovjek sama sebe osedla, sama sebe zaulari, sama sebe zajaše, sama sebe mamuza, ili, ako treba, oplete bičem.

        Što, dakle, vrijedi kako jest, ako se iz svojega kako nije ne može?

        A čini se da nitko nije tako tvrdoglav kao mazga kad joj pokušaš objasniti da je čovjek. Goniči mazgi, razni carevi i druge vrste vlastodršci, možda bi i pristali da se njihove mazge malo obavijeste o sebi, no samim mazgama ne samo da nije do toga, već se i kopitaju kad im netko pokuša ugroziti njihovu mazgovnost.

 

        Jedna je mazga, ipak, bila drukčija. Od iznimke uvijek i počinje  priča. A priča je uvijek put koji se ne križa svaki dan s našom ulicom. Ali takav (nesvakidašnji) put na kraju stiže u Memfis.

        Ta je mazga i dalje imala mazgoliko vladanje, ali je negdje u utrobi nosila čovjeka, koji je tajom sumnjao da je on mazga. Iz utrobe je gledao i slušao svijet oko mazge, pamteći sve one stvari koje bi njegovu sumnju mogle ojačati.

        Najprije, tu su bile zvijezde. Mazga bi se uvečer svalila u štalu i zaspala. Nije znala, ili nije marila znati, za zvijezde. No čovjek-u-mazgi tada je na miru, nesmetan od mazge, mogao promatrati zvijezde i čitati njihovo pismo. Čudio se odakle njemu želja da gleda uvis, kad je sav njegov mazgovni posao bio vezan za zemlju i zemljine izume? Ta besanica uprta u zvijezde, govorila je utrobniku da on ipak nije mazga, ili je, u najmanju ruku, vrlo neobična mazga.

        Druga podrška njegovoj sumnji dogodila se jednoga omarnoga dugovlačnoga dana, kad se jadna, pretovarena mazga jedva vukla prašnom cestom. Gonič je psovao i vitlao bičem. Usred slapa pogrda, začula se tišina jedne jedine riječi. Kao da ga je, čovjeka, netko tom tišinom prozvao, i zaustavio sliku i zvuk svega drugoga.

        Gonič je, naravno, psovao sporost mazge, pa se u psovki  našla ta svijetla, moćna riječ, “duh”. “Tako ti duha svetoga...” režao je gonič. Čovjek se u utrobnoj torbi trgnuo, kao da čuje vlastito, zaboravljeno ime.

Ona, ta riječ, podsjetila ga je na nešto nemazgovito, nečetveronožno, na nešto u potpunom nesrodstvu s tijelom tovarne životinje. Iz nje, te jedne jedine riječi poslije su počele izlaziti druge njemu nepoznate riječi, koje su ga opijale svojim mirisom – primjerice, riječ “cvijet”, ili “med”, ili “sjaj”, ili “pjev”, ili “radost”. Iz tih je riječi strujala melodija, koja ga je činila lakim, svijetlim, sretnim. Čovjek-u-mazgi više nije slušao povike goniča. Ponavljao je riječi, koje su izvirale iz one jedne jedine riječi, udisao ih je kao da udiše opijumski miris, od kojega je i sama mazga stala teturati kao pijana.

         I što je čovjek-u-utrobi-mazge zadivljenije zurio u zvijezde i što je pobožnije ponavljao mirisne riječi, to je mazga bivala sve sporija, sve manje poslušna, sve manje mazgovna, sve više čovječna. Posrtala je. Zastajala je. Naposljetku, čovjek je shvatio da mora pomoći svojoj životinji. Stade joj govoriti:

        “Tebi hvala što si me nosila. Bilo je razloga za to. Ali sada je vrijeme da ti pođeš svojim putem, a ja svojim. Idi, i ne zaboravi na zvijezde, i na riječ “duh”.

        Čovjek je tada izronio pod sunce, pomilovao svoju mazgu, i njegov je dodir išao iz srca. Ni tračka gađenja, ni truna zamjerke. Mazga ga je pogledala velikim očima, koje su u tomu trenutku razumjele i uzvratile ljubav. Tada je otkasala za ostalim mazgama. Ili se rasplinula. Ili se pretvorila u čovjekovu noćnu sjenu.

        Čovjek se uputio cestom u Memfis, osluškujući žubor one jedne jedine riječi. Jasno je u njoj čuo i zvuk kopita.

 

        Tko te zarobi, zarobio te s tvojim dopuštenjem.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)