Objavio Čarobna šuma  

Piše: Boris Pecigoš

Koje je boje vjetar? – upitao je jednom neki zen mudrac svoje učenike. Upitali smo se i mi isto pitanje na zadnjem svjesnom planinarenju. Na stranu da je doista cijelo vrijeme bilo vjetrovito. Pitanje zadire dublje u suštinu stvari. Zapravo, ta zen izreka naglašava ograničenost naših osjetila i naše percepcije svijeta oko nas, kao i apsurdnost postavljanja nekih pitanja na koja zapravo nema odgovora. Kako se uopće može opisati bitak? Suština postojanja? Veličanstvenost trenutka i doživljenog? Kad krenu riječi to je već samo blijedi eho pravog iskustva. Fotografija zamrzne određeni raspon svjetlosnih titraja nekog momenta. Sjećanja su varljiva i mutna. Da, doista, koje je boje vjetar?

Iskustvo je bilo bogato. Trenutak je bio prožet dubokim doživljajem energije u mirovanju dok sam stajao u vlažnoj vrtači, promatrajući vodu kako izvire na jednom kraju, a desetak metara dalje ponire u zemljanu šupljinu, okruženoj stablima prekrivenima intenzivno zelenom mahovinom. Sivkasto-smeđe tlo resile su proljetnice pomalo smežurane od snijega i zbog velikog kašnjenja pravog proljeća. Šafrani su ležali položeni na lišću, a pažljivo oko moglo je vidjeti samo naizgled neugledne crne kukurijeke. Bijele stijene, također u zelenilu mahovine, još su više doprinosile neobičnosti ovog mjesta. Znao sam odmah da to nije samo mjesto, već i trenutak. Kroz samo par dana promijenit će se uvjeti i toga što sam tada osjetio više neće biti, bit će zamijenjeno nečim drugim. Koliko su samo značajni takvi trenuci, jedinstveni i neponovljivi!

Čini se da je šuma uvijek ista, ili barem slična, da se mijenja kroz godišnja doba, i u suštini se zna kada što dolazi, kada što cvjeta, lista, donosi plodove. Ritam je naizgled određen i čovjek ga prati s namjerom da ubere nešto od njenih plodova. Ali to se samo tako čini. Površni, kakvi često jesmo, lako propustimo dublju dimenziju iskustva. Zastati, umiriti se, osluhnuti, osjetiti, prepustiti se i utonuti – to je način da doista doživimo “boju vjetra” koja je uvijek jedinstvena i neponovljiva.

Hodanje stazom, koliko god može biti predvidljivo jer se zna kuda vodi, ipak nosi svoja iznenađenja. Naravno, samo ako gledamo, očima ovim vanjskim, ali još više onim unutrašnjima. No prava pustolovina slijedi tek kad se izgubimo, kad skrenemo sa staze i zađemo u divlje predjele, kad vođeni nekim spontanim impulsima odlučimo spustiti se u duboko i strmo korito potoka. Ugledali smo tada srne, velikog zeca, ogromno gnijezdo u krošnjama, dodirnuli smo stabla koja možda nitko prije nije dirao, pili smo vodu koja je izvirala ispod korijena bukve, slušali huk nabujalog potoka, tražili na karti gdje smo to zapravo, svjesni da nam možda predstoji naporno hodanje koritom potoka ili veranje nazad po strmoj padini, da bi na kraju ugledali isprepletene grane starog hrasta, prekrivenog mahovinom, kako leži odvaljen s korijenjem preko potoka. Iako je možda već dugo mrtav, zapravo, itekako je živ. Osjetili smo to dok smo se igrali među granama i teškog srca napustili to mjesto kako bi prije mraka izašli iz šume.

Sve sam više svjesniji posebnosti ovakvih iskustava, ali sve teže nalazim riječi kako bih ih opisao. Koje je boje vjetar? Ne mogu vam reći koje je boje. Morat ćete sami to spoznati. Neka vam fotografije u nastavku prenesu mali djelić iskustva. Osjetite ih više nego što ćete ih gledati. Možda naslutite boju vjetra…