Pogledaj me,

ja ti ne mogu pružiti ništa,

osim zajedničkog koračanja

po prašnjavoj cesti,

čak ni cipele nemam,

jer odavno su posuđene

bosonogoj skitnici

zaboravljenoj u vremenu...

Ja mogu pred tobom zaplesati

poput derviša iznad površine oceana

a da me pri tom

čudno ne pogledaš,

jer iz istog mora

rođene su naše duše

i u isto more

zajedno se vraćaju...

 

Kada žižak u svjetioniku

ugase valovi,

ja opet nekako dospijem do vrha

i upalim iskru.

Kada izgubiš nadu u proljeće,

i ljepotu,

izvučem negdje

iz pretinca svoje duše

cvijet

koji se pojavi iz snijega

i opet

život se nasmiješi

osmjehom djeteta...

Moje čarolije ne pomiču planine,

one tek odškrinu vrata duše

zarobljene tugom

ali to je dovoljno

da radost zasja nezaustavljivim sjajem..

 

Ja te mogu odvesti tamo, negdje iza oblaka,

gdje mnogi put ne nalaze

jer u meni je čudna neka mapa

ucrtana rukom nezaborava..

Znam tu zemlju,

znam to nebo,

i u sebi nosim dio toga sunca

i zelenih

nepreglednih poljana

koje mirišu na Ljubav

i susrete

za koje mislimo da nikad neće doći...

Kada se čini predalek put

do te zemlje,

ja ću nekako pronaći krila,

ili te jednostavno zaljuljati na obali

kad daha ponestane...

Sanjajući nebo

darovat ću ti snovolovku

da samo najljepše slike

ostanu u srcu

a one nemirne

u mrežu se zapletu..