Izlete nam onako spontano...bez nekog velikog razmišljanja. Izgube se u moru izubljenih rečenica. Ostaju nebitne...često neprimjećene...ponekad ih se sjetimo u predvečer...kad sve utihne....ili pak jednom kad šutimo...uronuti u sjećanja....

Tada izrone....jedna po jedna.....na površinu...slažući mozaik...stvarajući sliku nekog nepoznatog slikara....

Apstrakcija boja..igra svjetlosti i sjene dočara...pretvori ono nebitno u ono od velikog značaja...

Zapitamo se kako to da nismo odmah primjetili. shvatili njihovo značenje...Možda bi sve bilo drugačije...možda bi promijenile tok našeg kretanja.....

Poput matematičke formule stoje tu u zagradama...sa znakom dodavanja ii oduzimanja....Rebusi u slikama nas kao autora kreiranja....

U jendom trenutku..bez velikog razmišljanja, shvatimo da su ponudile odgovore na naša skrivena pitanja....

To su one riječi što dolaze iz srca...Njima ne upravlja naš mozak....one se nametnu sasvim neprimjetno da bi zasjale u smiraju.....poput zvijezda vodilja one nam daju smjernice...put ka istini koji se zagubio u pustoši sahare ...u onim zrncima pijeska koji je na početku ugodan za hodanje....sve do onog momenta kad sunce zaprži....Tada nas peku...tjeraju na bijeg u sigurno sklonište....

Na izgled nebitne...one nam tada govore koliko smo površno prošli preko njih osljepljeni onima koje su nam se činile bitne...velike....

One male riječi izgovorene spontano ....onaj su dio nas kojeg sakrivamo....ostale u zraku...kojeg hvatamo kada nam je najteže.....

Male riječi..one koje nam se u prvi trenutak učine nebitne....