Ne volim ništa neprirodno..

Pa ni ovu hladnoću, koja silom pokušava zavladati svijetom i prirodom oko mene..

Ne zamjerite mi.. Danas ne mogu ni pisati ni razmišljati..

Umoriše me silne vodurine, snježurine, klizanja i proklizavanja, mokri, smrznuti, očajni, ponegdje i gladni ljudi,

rupetine koje gutaju iznenađeno pučanstvo, kao ogromni kitovi male ribice,

truckanja, klepetanja i nadmetanja, tko je jači, a tko kači, hoćemo li se nuklearno ozračiti, ili će nas Sunce konačno prozračiti,

političari obmanjivači, a zapravo su kao krtice, rovokopači, ruju i psuju u sebi i oko sebe, a puna usta obećanja koja, tek što izgovore, izblijede, a sve je više tuge i bijede..

Ja ću danas uz toplu peć, pokušati, makar kroz snove, ljepotu, ljubav, i nasmijano sunce dozvati.. Bez ijedne pomisli i primisli na išta drugo..

A pri tom ću  prozor svoga srca, cvijeću, koje želi rasti, odškrinuti,

malo ga dobrom  vibrom dotaknuti, i proljeću, koje nikako da dođe, još bliže primaknuti..