Na putu kući,

od kraja

do beskraja,

uvijek slijediš čudne neke

svoje pute,

od djeteta

do čovjeka

od čovjeka

do nečovjeka

i misliš da koračaš naprijed

a zapravo ne koračaš

nego se u labirintu vrtiš,

i kao krtica prolaz prokopavaš

ne bi li svjetlo na površini pogledao

pa sigurnim putem

do vratnica svoje duše

došao..

Al nekad bude prekasno

jer tama oduzme vid

i krtica zadovoljna bude

sa grumenom zemlje

i mrakom

koji umrtvljuje

duh dražesni, božanski

uspavljuje..

Na putu kući

do  plavog,

do zelenog,

do zlatnog portala,

ipak ne odustaje poneka duša dječja,

skromna,

i gotovo nevidljivo mala..

Ona poput cvijeta

uvijek prema suncu

svoju glavicu vrti,

i mada krhka

i nježna

ne boji se smrti..

U svom malenom naramku

tek komadić ljubavi

i radosti nosi

sasvim dovoljno

da dođe do cilja

i gladna ne prosi..

Ona ovim svijetom

bosonoga

po kamenju i trnju korača

ali ne osjeća bol,

jer želja za ciljem

od svega je jača...

Na putu kući,

živote svoje ispraća

kao umorne putnike

koji bi sa njom do kraja

ali, tijela su samo odijela

i duša opet

putuje do beskraja..

A gdje je kuća,

gdje je taj žuđeni cilj

za kojeg se čini da se doseći ne može?

Kad se cijeli krug obiđe

opet se vraćamo na početak,

k sebi,

ali ovaj puta

bez novog trajanja..

Novi početak je sasvim nov,

bez tereta grijeha i kajanja

u naručju slobode

poput širom otvorenih krila

orla koji se tek sprema osvojiti visine,

koji će nadletjeti najviše planine

a onda sletjeti na ruku Onog

koji će mu novi svemir darovati

i zajedno sa njim

bezbrojnim njegovim letovima

se radovati...