10.  OKLADA

 

        Bio jedan čovjek, pažnje nevrijedan, sve dok se na seoskomu trgu nije popeo na spomenik Divnomu Strancu, i stao iz svega glasa vikati da ima važnu vijest.

        Kad su se besposličari načetili podno spomenika, čovjek objavi da će on iskopati rupu u vodi rijeke, i da poziva svakoga tko u to sumnja neka se s njim okladi – svako neka se kladi na svoju kuću. Ljudi se obveseliše, poslaše djecu kući po ostale ukućane i susjede, jer zabava je bila nesvakidašnja.

        “Daješ li kuću, ako ne uspiješ iskopati rupu u rijeci”?

        “Dajem! Potpisujem”! klicao je čovjek. “Pred javnim bilježnikom. S pečatom. Sve po redu i zakonu”.

        “A kako bi ti iskopao rupu u rijeci”? pitali su mlađi, pomislivši, valjda, da je čovjek pronašao neki neviđen način postupka s vodom.

        “To je moja stvar. Ne samo da ću ju iskopati, ja ću u toj rupi sagraditi svoju novu kuću, i poživjeti u njoj ostatak vijeka”.

        Skup se množio. Svi su se htjeli kladiti s luđakom. Tek poneki rekoše:

        “Grijeh je kladiti se s njim, zar nije dosta što je s uma sišao, pa će još i kuću izgubiti”?

        Ali svjetina, koja je najprije došla zbog zabave, sada uluči zgodu da se dokopa nečije kuće, ma kako oronula i neizgledna bila. Brže bolje dovukoše javnoga bilježnika zajedno s priborom, postaviše stol, i baciše kocku tko će se od prisutnih okladiti s čovjekom. Kocka padne na jednoga podebelog gazdu. Ovaj se obraduje, i uputi javnu zahvalu Bogu, što je uslišao njegovu molitvu.

        Kad se to dio po dio utvrdilo i potpisalo, skupina, s čovjekom na čelu, krene put rijeke. Čovjek je grabio velikim, samosvjesnim koracima, i zviždukao. Neki se u gomili pokolebaše, pa stadoše mrmoriti jedni drugima:

        “Ako nije lud, onda je čarobnjak”.

        Kad su stigli na obalu, čovjek podiže ruku, i pogleda ih očima onoga tko zna što radi. Ljudi utihnuše, načas mu povjerovaše. On zavrne nogavice, skine cipele, i zagazi u mutni plićak. Pogleda ih još jednom, slavodobitno.

Ljudima na obali poispadale oči od gledanja. Čovjek zagazi do koljena, krene još korak, dva dublje, a onda stane. I više ih ne pogleda, pogleda na drugu stranu, i pošuti, čekajući.

 

 Nije ni pokušao objasniti zašto ne može napraviti rupu u rijeci. Još je sekundu, dvije, uživao u napetosti očekivanja, koje je iz gomile strujalo put njega.

Jer ovo je bio vrh opće pozornosti o kojoj je godinama sanjao – gomila ljudi koja se naredala na brežini i gleda ga kao Ivana Objavitelja. Svejedno što će narednoga časa svi prasnuti u opak smijeh, što će pozornost svjetine nemilosno splasnuti, i što će on k tomu izgubiti svoju oronulu, neizglednu, i jedinu kuću.

Sav je taj gubitak njemu bio malen u usporedbi s dobitkom u posljednjih pola sata njegova života  - s dobitkom slavne pažnje i važnosti. Čovjek ga je udisao rukama, nogama, očima, zauvijek ga se napio, da bi poslije zauvijek ostao ismijan.

Još sekundu, dvije, i vršak urnebesa, tamo na rijeci, stade klizati u nijemo blato.

 

       

       

        Svi su, izgleda, bili na dobitku, pa što...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.

(još neobjavljeno)