Objavio Čarobna šuma

Piše: Petra Varšić

Poznavala sam osobu koja me je bezuvjetno voljela. Podržavala me u svakoj mojoj odluci, grijala kada mi je bilo hladno, utješila kada bih plakala i nasmijala kada bih bila tužna. Nije mi to bila majka, s njom je davno sve krenulo naopako… pa je ovu ulogu preuzela moja baka Magdalena. U odnosu sa sestrom i sa mnom ona je živjela čistu bezuvjetnu ljubav… ne samo živjela. Imala je sposobnost da prenese svoj mir na svaku osobu koju je srela, neki poseban osjećaj sklada i zadovoljstva.

Često se sjetim kako je voljela proljeće, s dolaskom toplog vremena bi rekla: “Zapamti, ništa nije vječno, ni veliko dobro, ni veliko zlo, ni velika zima, vidiš ovoj je došao kraj.” Kada još nisam znala što je Valentinovo, pričala mi je priče o vjenčanju ptičica na taj dan, o slavlju u čast dolaska lijepog vremena. Obožavala sam tu priču, danas istu pričam mojoj maloj Lani Magdaleni i svakog Valentinova skrivam slatkiše po sjenovitim mjestima na dvorištu, a ona ih traži s veseljem – jer su joj to ostavile ptičice koje se vjenčaju i slave.

Pričala nam je Megi o smrti, kao o prijelazu koji je neizbježan, meni je obećala da će mi se javiti prije nego ode, a sestra joj je rekla da se ne treba javljati, jer će je to uplašiti. Uopće nisam sumnjala da će Megi pronaći idealan način.
Kada je završila u bolnici nisam mogla doći k sebi, visjela sam na odjelu po cijele dane, izgledala je kao da spava, pa ipak mi je mazila ruku i slušajući moja brbljanja povremeno se je nasmiješila ili pustila koju suzu. Sestre na tom odjelu su bile izrazito hladne, što i nije čudno, svakodnevno su bile s ljudima koji su umirali i emotivnost bi bila luksuz koji si nisu dopuštale.
Jedan dan mi je prišla jedna sestra i rekla kako je baki namještala krevet, a ona ju je primila za ruku i počela je milovati. Rekla je da sjela pored nje, da joj se nešto takvo još nikada nije desilo i da joj je bilo jako lijepo s njom i ne zna koliko je vremena provela sjedeći pored nje. To bi bilo čudno svakome tko nije poznavao Megi. Ja sam znala da je toj medicinskoj sestri nedostajalo malo topline i mira. Iako na smrtnoj postelji, Megi joj je dala ono najbolje od sebe.

Dan uoči Valentinova sam išla k njoj u bolnicu, kupila sam joj putem crvenu ružu, bio je tako lijep dan i žurila sam da joj to kažem. Kako sam došla na hodnik s kojeg se je ulazilo u njenu sobu, zabljesnula me je svjetlost s prozora koji je bio okrenut prema jugu – zima je bila duga, tamna i siva, pa je sunčeva svjetlost s tog prozora zasljepljivala oči naviknute na sivilo. Rekla sam joj “ljube, ružu ti šalju ptičice koje se spremaju za svadbu sutra i vani je sunčan dan, pravi proljetni, a sutrašnji će biti još ljepši i topliji, prošla je i ova zima”… i ona i ja smo znale koja rečenica slijedi… ništa ne traje vječno. Plakale smo zajedno.

Lana je bila beba, muža tih dana skoro da nisam vidjela, s posla sam jurila u bolnicu, pa sam odlučila da taj dan kada ih pospremim na spavanje ispečem kolač i na Valentinovo se više bavim s njima. Zaspali su, a ja sam se digla i spremala kolač. Misli su mi bile s mojom Megi, bol me je razdirala. I odjednom me je preplavio nevjerojatan mir. Na moje uskomešano stanje je došao naglo kao šamar i morala sam sjesti… znala sam da je to ona i da je osjećaj mira i zadovoljstva koji me obavija njen zagrljaj. Došla me je pozdraviti. Završila sam kolač i otišla spavati. Kada je ujutro zvonio telefon moje suze su već presahle, te sam je noći oplakala. Umrla je u prvim satima tog Valentinova.

Otišla sam k sestri, bojala sam se kako će to podnijeti, pa ipak, moja sestra je bila začuđujuće mirna. Rekla je da je sanjala nešto lijepo. “Mi smo došle u bolnicu po baku, da je vodimo doma. Ona se je digla, a ja sam gledala kako više nije pogrbljena, opet je bila viša od nas. I izašle smo iz sobe, ti i ja smo krenule prema stepeništu, a ona je krenula u onaj prozor, znaš onaj prozor na hodniku kroz koji sunce bliješti da ne možeš gledati u njega? Mi nismo išle za njom, nismo joj ništa govorile, mi smo znale da ona ide doma.”

Megi je našla načina da se javi sestri i da je utješi… njen posljednji izdisaj je bila ljubav, ovaj put izvan okvira stvarnosti.

Nikada mi neće prestati faliti, dan danas se sjećam zadovoljstva koje mi je predstavljalo pijenje kave s njom, grijanje promrzlih prstiju pored peći, njeno pjevanje i njena apsolutna podrška u svakoj situaciji. I kada me preplavi tuga znam da je taj osjećaj tako suvišan i nepotreban… Zahvalna sam jer sam bila povlaštena uopće poznavati takvo biće i iskusiti njenu bezuvjetnu ljubav prema sebi.

Napisala: Petra Varšić
Ho’oponopono