ne daj da te probudim
  kako bi što duže sanjala da si budna
  i kako ti tišina iz oka ne bi prešla u šutnju
  neću te ni imenom zvati
  jer tvoje ime je pravo ime
  za moju zlatnu knjigu ljubavi
  koju svaki dan prelistam nekoliko puta
  izvadim iz nje zgužvane listove
  preko kojih su nogama prešli
  svatovi bez pjesme
  pa stavim u nju poneki bijeli stih
  i par kapi s čela kosca
  što je zaboravio sva nerodna ljeta
  ne daj da te probudim
  jer pun ti je san
  malih divnih uvojaka
  što su se rasuli po obrazima noći
  koje obožavam
  koje slijedim
  i koje krijem od zemlje
  i od sunca
  pa vjerovali ili ne
  i od samog boga