kao da sam zaboravio hodati

gledati ispred sebe

noge vučem ramena poginjem

i često govorim..oprostite..samo da prođem..

a nikome ne smeta..prolaz je širok..

 

a tek pričati..nešto objasniti..više ne umijem

naprosto zastanem i odem..nedorečen..

već dugo nigdje nisam zakasnio

i već dugo nikoga nisam ni čekao

i već dugo nigdje i ne želim ići

i već dugo osvaja me moć promatranja

al promatranje ne trpi čuđenje

ne ,ne dozvoljava da se čudim

samo da promatram..

i nema ushita ni zanosa

moć promatranja...

klopka uma koju sam očekivao mnogo kasnije

al tu je..

i već dugo je tu...