Oči su ogledalo duše.

Kada zaiskre ,iz svakog skrivenog kutka izranja  radost trenutka,ono radoznalo, nestašno  dijete  u nama koje se budi.

One su prozor i u svijet bola i tuge.Tada ne trebaju riječi. Kroz pogled je upućen poziv u pomoć .....i u šutnji.

Kroz oči se može doprijet do srca. Bez obzira koje su boje, dubina je njihova plavetnilo neba i nepreglednog mora.

U njima se  more komeša, dižu se vali...prskaju kapi.U njima se osjećati može sva slanost i gorčina...ali i ono neko posebno olakšanje..Čovjek poželi zatvoriti oči, odspavat to vrijeme.No, možda bi tada propustio važno.....dolazak sunca i pojavljanje duge.

Ah , te oči.....Svuda nas prate kao nevidljivi znak upozorenja , znak  što duša nam pričao  sebi.

U jutro su snene, gledaju mutno,...kroz dan se bistre....na večer umorne, sklapajuće.....

I kad su zatvorene vijeđe, one se kreću, traže......slike se nižu .....

Oči ispisuju dnevnik, ne na papiru,već  na licu....

I svaka je bora između njih jedno pitanje, briga što nas mući.

Kroz oči učimo kako se ljubi, kako se pati.....

U pogledu praznom , usta ne pronalaze riječi....Ono  neizrečeno , naslutit se može, osjetit kroz udaljenost duše.....

Ne poznaju laž......jer istinu znaju duboko u sebi....

Oči su ogledalo onog što jesmo, iako bismo željeli pokazati se i u boljem svjetlu....