„To, to ću gledati!“ „Ostavi to! „Ne mijenjaj!“ „To hoću!“ – odlučno mi zapovijeda Dalla. Nedavno je navršila pet godina a kod mene na selu zna biti vikendom.

Pošto sam po defaultu sklona waldorfskoj školi i montesorijskom slobodnom odgoju, dopuštam joj gledati na televiziji ono što ona hoće. Uostalom nisam joj ja mama niti vrtićka teta da joj nešto zabranjujem! Samo sam joj servisna „teta/baka“ koja joj omogućava punu slobodu u igri sa susjednom djecom, psima, biljkama, elementima… u prostranom vrtu i kući.

I tako Dalla, kad je kod mene, radi što hoće, i gleda na tv što hoće. A to što najviše voli gledati su – reklame. Igra se, na primjer, kuhanja u udaljenom kutu sobe, ali čim začuje prve taktove glazbe neke reklame, evo je pred televizorom. Većinu reklama zna na pamet, pogotovo onih namijenjenih djeci. Usput zapjeva ili zapleše dok pozorno upija svaki kadar reklame. Kad EPP završi, vraća se svojoj igri bez obzira na daljnji program. Naravno, svaki će crtić odgledati od početka do kraja dok je drugi sadržaji rijetko zanimaju.

Treba li zabraniti reklame za djecu na televiziji? Često je to medijsko pitanje koje se logično nameće svima gledateljima raznoraznih reklama za ovaj ili onaj brend, za ovaj ili onaj prehrambeni proizvod…

Nema sumnje da reklame itekako utječu na djecu i potiču ih na razvijanje potrošačkog mentaliteta. No, treba li ih doista zabraniti ili samo bolje regulirati njihovo emitiranje?

Dječji je mozak izuzetno plastičan, upija i stvara područja za pohranjivanje ponuđenih sadržaja iz okoline u kojoj raste. Modernim rječnikom usađuju mu se čipovi. Čipiranje se odvija na svim nivoima svakog pojedinca; krštenje na duhovnom, školovanje na mentalnom, međuljudski odnosi na emocionalnom i cijepljenje protiv bolesti na tjelesnom. I tako, malo pomalo, pretvaramo se u savršeni proizvod svoje okoline i vremena u kojem živimo.

Ponekad me straše, gotovo su čip uvjetovanosti Novog doba, a drugi put...vjerujem da smo jači. A doba u kojem živimo je „doba relativizma“; sve je relativno! Stoga ni ja nemam čvrstog stava o reklamama namijenjenih djeci.

Ne znam koje je dječje pravo važnije: pravo na dobrobit ili pravo na informiranost? I jesu li ta dva prava međusobno isključiva u slučaju reklama namijenjenih dječjim potrošačima. Što vi mislite o tome?