Živim u studenskom domu i ovdje imamo patera. Tu su i studenti koji redovito odlaze na molitve, klanjanja, duhovne obnove, organiziraju nekakva svjedočenja (kako im je Bog promijenio život, preobratili su se) i tako...

E da...tu je sada svu savršenost te organizacije pokvario ljudski faktor. Naime, oni su kršćani da se ne mogu više kršćanski ponašati. Produhovljeni su sa svih strana i nema tu riječi o tome kako oni mogu biti loši. Na ispite idu s krunicama, molitvenicima...itd. Pa što nije onda u redu s njima? 

Kada je bila Pepelnica poljepili su po cijelom domu obavijesti kako je danas post i da to ni slučajno ne zaboravimo! Ok...ulazim u studentski restoran, kada tamo stoje iste obavijesti poljepljene po cijelom restoranu...dobro. Naravno, ti isti restorani ne mogu cijeli dan kuhati samo ribu, jer nisu svi kršćani pa bi to možda bilo diskriminirajuće za pripadnike nekih drugih religija! Ne. Za njih druge religije ne postoje. Ili da postoje, one su sigurno pogrešne i krive! Samo je jedan put pravi! Njihov!

O tome kako vrše diskriminaciju na pripadnike drugih religija ne bi ni pričala. Dakle..tu u dom ponekad dođe sljedbenik Veda. Vrlo je predan tome i religiozan. Bio je valjda jednom na tom svjedočenju što su oni organizirali. Prvo su digli paniku oko toga zašto on dolazi na to?! Cijeli dom je brujao o tome kako je jedan čovjek koji je religiozan i sasvim na mjestu sudjelovao u njihovom intimnom okupljanju. Govore kako ta svjedočenja nisu za sve! I da se treba paziti! Kao...ima svakakvih priča, situacija...nije to baš da svatko čuje! Još su se i našli uvrijeđeni što je on prisustvovao njihovom okupljanju! Nije im bilo jasno što on ima tamo tražiti kada je to samo za kršćane, tj. samo za njihovu malu zajednicu. 

Pričam s prijateljicom o tome...kaže ona da se ponašaju kao sekta. Naime, svijet je postao malo previše sotonski za njih..u svemu vide mračne sile i problem je što su ljudi navikli na te mračne sile. 

No...budimo realni. Oni, kršćani da ne mogu biti veći, svakog vikenda u gradu, napiju se da ne znaju za sebe. Osim toga, imaju poroke, kleveta im je na jeziku 0-24 sata. Samo čekaju da netko nešto napravi, pojavi se...da mogu ogovarati i pričati. 

Kažem ja toj prijateljici...ja nisam previše religiozna. No ja ne izlazim, niti se napijam, niti imam poroka. Ja imam moral, svoje stavove, svoj odgoj. A ponašam se više primjereno od njih. 

Ponekad mi se čini da su oni nekako...da su tu samo da se pokažu u tom nekakvom svjetlu. No čim padne mrak, druge su osobe. A onda isti oni nama ostalima ispiru mozak i vjese nam za vratom s nekakvim kršćanskim moralom i religioznosti. 

No što je religioznost? Što je religija? To su pitanja čiji se odgovori uče u osnovnoj, pa i srednjoj školi na satu vjeronauka. 

I kako to da nitko ne zapamti tu toleranciju prema drugim kulturama i vjerama? 

A što je s granicama između religioznosti i morala? Je li to isto? A što je etika? Postoje li granice u religioznosti, u moralu? Savjest? A gdje je nestala ta savjest? 

Ja nisam religiozna,no imam svoje granice, poštujem ih. To je zrelost. Zrelost je postaviti granice i poštovat ih. Moralna sam. Sama prosuđujem što je dobro, a što zlo. Ne pretvaram se da zlo ne postoji. 

I zašto sam onda ja lošija od njih?