Mrzim one što slova nam dadoše!

Zašto nam treba glas da njime plačemo?

Gumica je sjajan predmet.

Njom ću izbrisati redove uzdaha.

Smijeh je tako patetičan...

Ti si patetičan...

Jučer sam glumila francusku sobaricu.

Pokretom kukova sam ti uskratila dosadu.

Riječi su blijede,beznačajne.

Ćutanjem ću ti reći sve.

Glasom bih samo usmrtila anđele.

Danas sam tako patetična...

Okrnjena.

U kosi boje plamena vidjela sam ljubav.

Nije to bila...

Samo odraz željenog.

Rigam osjećaje,brišem ih sa hartije mokre od žaljenja.

Ne okreći se!

Neću biti u tvojim grudima,

uvijek i nikada...

Mrzim slova!