Neke priče imaju tu zapanjujuću i veličanstvenu moć u nekoliko jednostavnih rečenica zaobići i skliznuti kroz sve obrambene mehanizme i slojeve našeg ega i doprijeti izravno do suštine našeg bića, prenoseći jasan uvid pred kojim sve naše nedoumice i sumnje u trenutku otpadaju. To je moć izvorne mudrosti koja proizlazi iz svjesnosti i koju um ni na koji način ne može pobiti niti osporiti. On jednostavno nema odgovor na nju, ne zna što bi s njom i jednostavno se povlači. Sljedeća priča je jedna od takvih. Iako sam ju već koristio u jednom od prethodnih postova, njezina univerzalna poruka zavrjeđuje da ju se izdvoji kao zasebnu cjelinu i posvješćuje što je više moguće. Jer jedino posvješćivanjem (dakle, ponovnim osvješćivanjem) možemo doći do istinskog shvaćanja i uvida, a samim time i spoznaje.

Jednoga dana, poglavica Cheeroki plemena podučavao je svog unuka životnim vrijednostima.

‘U nutrini svakog čovjeka odvija se velika borba.’ reče dječaku. ‘Za prevlast se bore dva vuka. Jedan vuk je zao, nesretan i ružan: on je pun ljutnje, zavisti, pohlepe, sebičnosti, boli, žaljenja, krivnje, zamjeranja, lažnog ponosa, surovosti i oholosti, važni su mu odnosi podređenosti i nadređenosti. On širi laži, strah, mržnju, krivnju, oskudnost, siromaštvo i podjelu.

Drugi vuk je lijep i dobar: On je prijateljski raspoložen, radostan, drag, vedar, ljubazan, pravičan, pošten, suosjećajan, nenametljiv, velikodušan, iskren, zahvalan, hrabar i poticajan, potpuno usidren u dubokom shvaćanju koje nadilazi običnu mudrost.’

Unuk zastane i na trenutak se duboko zamisli nad riječima svog djeda koje je upravo čuo, a onda ga upita: ‘Djede, koji će vuk pobijediti?’

Djed mu odgovori:

‘Vuk kojega hraniš. Taj vuk će sigurno pobijediti’.