25. JAVOR

 

        Javor je bio ponosan na svoje ime: javor.

        “Ono zvuči kao da je stiglo iz vrlo davnih dana”, govorio je. “Tada je s neba sišao jezik, koji je svakoj stvari zemaljskoj odredio njezinu zvučnu lozinku”.

        “A je li tebe bilo i prije silaska toga jezika s neba”?

        Javor se zbunio, zašumio.

        “Zacijelo, bilo me je, ali...”

        “Eh, a kako si se onda zvao? Kako si se zvao kad oko tebe nije bilo nikoga da te krsti”?

        Javor pošuti, zamisli se, potom lavlji zatrese krošnjom, i izjavi:

        “Siguran sam da sam se i tada zvao javor”.

 

 

Gdje je granica između lijepe samosvijesti i slatke samoobmane?

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC,
knjiga 5. (još neobjavljeno)