PROČITANO

983

PUTA

OD 14.01.2018.

Zašto neki vjeruju u Boga, dok drugi NE

Bog je odlučio dovesti grešnike do spasenja preko propovijedanja evanđelja. "Odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja." (1 Korinćanima 1,21) I upravo zbog ovog razloga Krist je dao Crkvi zadatak odlaska u svijet i propovijedanja evanđelja svakoj osobi (Matej 28,19.20). Osim mrtvorođenčadi i mentalno retardiranih osoba, koje nisu u mogućnosti shvatiti značaj riječi, ovo je način na koji čovjek treba biti spašen. Jer, "vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom." (Rimljanima 10,17). I "... evanđelje ... Božja sila za spasenje svakome koji vjeruje." (Rimljanima 1,16)

Međutim, pitanje ostaje: Zašto neke osobe prihvate evanđelje kada ga čuju, dok druge osobe ne prihvate? Zašto evanđelje dovodi neke osobe do obraćenja, dok druge samo otvrdne? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo moramo razumjeti da razlog tome nije u evanđelju. To je isto evanđelje koje se svima propovijeda. Isus Krist je svima slobodno ponuđen u evanđelju, svim grešnicima bez izuzetka. Neki pretpostavljaju kako je spasenje ponuđeno samo "izabranima." "Bog," kažu oni, "namjerava sačuvati samo odabrane, te stoga, logično slijedi da je ponuđeno spasenje samo njima. Ako Bog ponudi drugima spasenje, to ne bi bilo iskreno." Ma koliko ovo zvučalo razumno i logično umovima ljudi, jednostavno nije istinito. Jer "tko god bude zazivao Gospodnje ime, bit će spašen." (Rimljanima 10,13) Nema ničega u evanđelju što sprečava bilo koju osobu od prihvaćanja ponuđenog spasenja koje se u njemu nalazi.

Druga stvar koju moramo razumjeti jeste da razlog za ovu razliku između osoba nije nešto što se smješta u njima samima. Ako jedna osoba prihvati evanđelje a druga ga odbije, možemo zaključiti kako je jedna bolja od druge po svojoj prirodi. Mogli bismo zaključiti da je jedna osoba grešnija od druge po svojoj prirodi. Međutim, ni ovo nije istinito. Sveto pismo nam govori kako je svaka osoba po svojoj prirodi mrtva u prijestupu i grijehu (Efežanima 2,1). I nema niti jedne osobe koja bi prihvatila evanđelje svojom prirodnom voljom i željom. "Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost." (1 Korinćanima 2,14) Stoga, jednostavna istina glasi, ako bi Bog ostavio njihovim vlastitim silama , i prirodnim željama, niti jedna osoba na ovom svijetu ne bi prihvatila evanđelje.

Pa ipak, kao što znamo, neke osobe prihvate evanđelje. Stoga nam se ponovno nameće pitanje: Zašto neki prihvaćaju evanđelje, a neki ne? Odgovor je da su neki djelotvorno pozvani. I oni su djelotvorno pozvani, ne samo zbog toga što čuju propovijedanje ispravnog evanđelja, već su i obnovljeni Duhom Svetim. Ovaj proces možemo prikazati sljedećim redoslijedom: 1) Evanđelje je propovijedano. Svi koji čuju evanđelje su mrtvi u grijehu. Ne mogu ga vjerovati jer smatraju kako je to budalasto. 2) Zatim, u slučaju nekih, Sveti Duh izvodi moćno djelo. Ono je nazvano "oživljavanje" (Efežanima 2,5), "stvaranje" (2,10), "novo rođenje" (Ivan 3,4.7), i "uskrsnuće iz mrtvih" (Efežanima 2,6). To je čudo koje vraća čovjeka, poput čuda Kristova tijekom Njegove zemaljske službe koja su vraćala fizičke sposobnosti za slijepe, glupe, hrome, itd.. 3) U takvim slučajevima, rezultat obnavljajućeg djelovanja Duha Svetoga je sljedeće: evanđelje ima moćne učinke. Ono što je nekada izgledalo kao budalaština, sada potresa srca. (Djela 2,37) I što se nekada činilo kao da je samo ljudska riječ, sada se prima kao "riječ Božju koja djeluje u vama." (1 Solunjanima 2,13)

PRAVA ANALOGIJA

Značenje djelotvornog poziva može se lakše razumjeti ako ga usporedimo s podizanjem Lazara iz mrtvih (Iv 11). Lazar je bio mrtav. Nije bio u mogućnosti čuti bilo što, ili učiniti bilo što, jer je bio mrtav. Pa ipak, naš Gospodin Isus Krist došao je do njegovog groba i rekao: "Lazare, iziđi." Slično je is grešnikom koji čuje evanđelje. Ono "uđe na jedno a izađe na drugo uho" jer su duhovno mrtvi. Međutim, sasvim je drugačije kada Sveti Duh obnovi srce. Kao što je naš Gospodin dao Lazaru silu čuti Njegov glas, tako i Duh Sveti daje grešnicima mogućnost da čuju i budu poslušni evanđelju.

Rečeno je kako ova doktrina čini čovjeka malo više od pijuna na šahovskoj ploči. Rečeno je kako oni koji ne prihvate obnovu Duha Svetoga ne mogu biti spašeni premda to žele. Također je rečeno da kada čovjek ne prihvati Svetoga Duha, on će biti spašen iako to ne želi. Ili, drugim riječima, rečeno je kako ovo učenje ne donosi pravo mjesto za ljudsku volju: čovjek može biti izgubljen unatoč svojoj volji da to ne bude, i može biti spašen premda to ne želi. Međutim, ovo nije istinito. 1) Nije istinito, na prvom mjestu, jer niti jedan čovjek nije "izgubljen protiv svoje volje." Kao što smo već vidjeli, "tjelesan čovjek ne prima stvari od Duha Svetoga." Osoba ne želi biti spašena prema onome što Bog zahtijeva. Nije njegova volja prihvatiti spasenje samo po Isusu Kristu. I ne bi bilo pošteno za to okrivljavati Boga. Bog nije stvorio čovjeka ovakvim. Bog nije prisilio čovjeka da se osjeća ovako. 2) Nije istinito, na drugom mjestu, jer obnavljanje nije djelo prisile (prisiljavanje osobe da djeluje suprotno njegovoj volji), već je prije postupak stvaranja (stvaranja u čovjeku nove volje). Kada govorimo o ovome kao o neodoljivoj blagodati ne mislimo kako Bog čini da osobe rade ono što one ne žele. Ono što mislimo jest da Bog mijenja osobe i one žele činiti ono što ranije nisu željele.

Kada je osoba obnovljena Duhom Svetim, tri stvari obavezno slijede: 1) Takva osoba će vidjeti istinitost evanđelja. Kao što se slijepom obnavlja vid, i može gledati ljepotu zalaska, tako i ova osoba može gledati što evanđelje zaista jeste. 2) Ona će također osjetiti duboko uvjerenje u vlastitu bezvrijednost i krivnju pred Bogom. Osjetit će svoju potrebu za Kristom kao zamjenom koja je umrla kako bi platila cijenu grijeha. Na ovo neće biti primoran. Ovo će biti nešto što osjeća jer njegova obnovljena priroda želi djelovati na ovakav način. 3) Stoga će se on pokajati od svojih grijeha i vjerovati Gospodinu Isusu Kristu. Htjeti će ovo činiti jer sada shvaća svoju potrebu. Tako djelo Svetoga Duha nije prisiliti čovjeka da bude spašen, već "da im otvoriš oči kako bi se obratili od tame k svjetlosti i od sotonine vlasti k Bogu, da vjerom u me postignu oproštenje grijehe i baštinu među posvećenima..." (Djela 26,18)

DVIJE OPASNOSTI

U zaključku, zapazimo dvije opasnosti koje moramo izbjeći ukoliko bismo bili sigurni u vlastiti djelotvorni poziv:

1) Prvo, tiče se uzimanja emotivnih osjećaja za temelj našeg uvjerenja da smo zaista djelotvorno pozvani. Sveto pismo nas poučava kako osoba može imati jake osjećaje, i iskustva, također, a da uopće i nije obnovljena (Matej 13,5.20.21; Hebrejima 6,4-8) Djelotvorni poziv može biti iznenadan, ali isto tako može biti i postupan. Mogu postojati snažni osjećaji u određeno vrijeme koja proizlaze iz djela Duha Svetoga u obnavljanju. Ali to nije uvijek slučaj.

2) Druga opasnost jeste iskušenje isključiti sebe od odgovornosti prihvaćanja evanđelja zbog toga što nismo obnovljeni. Ljudi ponekada kažu kako će se pokajati i vjerovati samo ako bi to mogli. Međutim, kažu kako to ne mogu učiniti jer im Bog nije dao Svetoga Duha. Ono što evidentno vjeruju jeste da prvo moraju osjetiti da imaju Duha Svetoga, prije nego se pokaju i vjeruju. Ovo nije istinito. Bog poziva sve ljude na pokajanje i vjerovanje. Stoga je dužnost svake osobe da to i učini, bez oklijevanja. Nadalje, nije dano niti jednom čovjeku da prvo zna kako je obnovljen, a zatim da se pokaje i vjeruje. Možemo biti sigurni kako smo obnovljeni Duhom Svetim samo ako smo poslušni pozivu evanđelja. "Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe." (Ivan 7,17) Samo ako "utvrdimo svoj poziv i izbor" (2 Petrova 1,10) možemo biti sigurni u svoj djelotvorni poziv od strane Krista.

http://www.samopismo.com/2012/07/zasto-neki-vjeruju-u-boga-dok-drugi-ne.html