Kad-kad se misli moje,
uspore,zastanu,pa...
potpuno stanu.
A onda...
ja se izgubim,
nestanem u nekom;
sjećanju!

I vidim opet lica
nasmijana ,draga,
psića što me pozdravlja
lavežom ,blagim, sa
kućnoga praga.

I sjećanje me tako
vodi od Brela do Makarske i
Tučepa pa do Splita,
a osmjeh srca,daje
umu signal da i dalje
po prošlosti skita.

I zatim vidjeh opet
obale Sene,
Barcelone,Venecije,
Pešte,Viene...
i… pomislih,za tren;
možda se i tamo,netko,
sada sjeća mene!

I sjetih se jednog`,
ljetnog´ jutra,
izlaska sunca kad
pjevahu ptice,kapi
rose na vlatima trave,
mirisa lipe,ljiljana,ljubičice ...

Ah,doista;
sjećanje je divno,
sjećanje je krasno,
kad´ nešto iz prošlosti
lijepo,drago,milo,
opet vidiš jasno!

I…
sjećati se treba,
samo,lijepih stvari,
jer sjećanje,
na ružne ...samo,čaroliju
života kvari.

Sifi ;24.11.12

Autor:Bruno Nikolic
http://nibruno.blog.hr
CC SOME RIGHTS RESERVED