Negdje duboko u nama crv nas sumnje izjeda

Misao  ona što stalno  nas prati:

Koliko smo toga propustili možda

U jednom danu.. u jednom satu...

 

Dok mnoge nas staze vode do cilja

Malo vremena ostavljamo za se

U stalnoj borbi za ono sutra

Na počinak idemo života  žedni i gladni...

 

Godišnja doba s danima jure

Ne vidjesmo cvijet u njegovom cvatu

I prije nego osjetimo sunce

Pod nogama našim već šušti otpalo lišće  sa grane...

 

I već je zima na pragu , a noći beskrajno duge i hladne

Uz titravu svijeću u kutu sobe

Odjednom shvatismo istinu, gorku i bolnu

Prošlo je vrijeme naše u vječitoj žurbi, kao u trenu...